Ovog proljeća imali smo veliku napetost na rusko-ukrajinskoj granici i kad je ista jednog dana splasnula konstatirali smo kako smo upravo svjedočili krizi koja tek dolazi, ali u reprizi možda više neće biti prostora za de-eskalaciju. Podsjetimo, ovog proljeća iz Moskve su samo jednog jutra poručili kako su zadnjih dana odrađivali vojne vježbe te kako su one sad završene, a vojska se može početi povlačiti s prostora granice. U narednim danima Kijev - i njihovi partneri iz Washingtona - potvrdili su kako se ruska vojska počela povlačiti nakon više dana gomilanja. Rusija je tu krizu okončala na način da nisu ni priznali da je krize uopće bilo. Ali što se onda to dogodilo ovog proljeća? Bila je to, bez sumnje, ruska manifestacija snage. Pojavili su se na granici, u desecima tisuća, i poslali poruku da su u stanju djelovati ukoliko za to bude potrebe.
Bio je to početak ruskog crtanja tzv. "crvene linije". Ta linija je, iz ruske perspektive, vrlo jednostavna - Zapad i Rusija mogu se nastaviti dvojiti oko svega i svačega, mogu se međusobno "natjecati" tko će kome dostaviti energente, s kim će voditi ratove preko posrednika na Bliskom istoku, kako će se međusobno ideološki nadmetati u srazu liberalne demokracije i konzervativnog pristupa - sve to je otvoreno, linije nema, osim tamo gdje je ima, gdje je povučena, a to je Ukrajina. Rusija, konkretno njezin predsjednik Vladimir Putin, ovdje podvlači liniju: Ukrajina može surađivati sa Zapadom, može se i orijentirati ekonomski i kulturalno prema Zapadu; nije da je to adresirao, ali na kraju može i nadati se članstvu u Europskoj uniji, sve to može - ali postati dio NATO saveza ne može.
Ali tko je Rusija da jednoj neovisnoj Ukrajini govori hoće li ili neće li se priključiti jednom savezu? Takvo pitanje postavljat će i već postavljaju mnogi, ali ga u tom slučaju moraju postaviti u potpunom kontekstu i bez pretvaranja da ne shvaćaju isti. Jer na isti način se prije pola stoljeća moglo postaviti pitanje tko je SAD da jednoj Kubi brani vojnu suradnju s drugim zemljama i postavljanje njihovog naoružanja na svoj teritorij? Dakako, govorimo o Kubanskoj raketnoj krizi iz 1962. kada je SSSR krenuo s postavljanjem nuklearnog naoružanja na Kubu. Svijet se tada naglo našao na rubu Trećeg svjetskog rata, nuklearnog rata, i jasno je da je sovjetsko atomsko oružje moralo otići jer bi inače otišao svijet.
Danas imamo situaciju da se Ukrajinu - političku Ukrajinu koja je stvorena na potaknutoj pobuni i prevratu 2014. - vabi u okvire NATO saveza, a ako jednog dana Ukrajina bude u okvirima NATO saveza to znači da će ogroman dio zapadne ruske granice biti na kontaktnoj liniji s tim vojnim savezom kojeg Moskva smatra neprijateljem (i on Moskvu također). To je ta vrlo jasna crvena linija. Slična crvena linija, nešto manje žarke nijanse, dogodila se 2014. kada je Rusija pokazala da je nemoguće očekivati da ona tek tako izgubi svoju crnomorsku dominaciju, odnosno da postane nedobrodošla na Krim gdje je smještena njena flota. Da je bilo volje za raspravom sve ovo se moglo izbjeći, pa i ruska aneksija Krima. Sad kad aktualna kriza postaje užarena brzo se zaboravljaju neke ne tako davne činjenice.
Naime, u jeku ukrajinske krize, dok se na Majdanu odigravala sudbonosna situacija i po Ukrajinu, a možda i po samu Europu, iz EU-a su bili voljni razgovarati. Njemačka kancelarka Merkel, koja je sad na odlasku, bila je svjesna razvoja situacije i bila je jedna od onih koja je pokušala dijalogom riješiti krizu, bez dodatnog potpaljivanja vatre. No, SAD - cijelim oceanom daleko - nipošto nije htio da dijalog ugrozi idealnu priliku za zadavanje udarca Rusiji. Dogodilo se što se dogodilo, taj u privatnom razgovoru izrečeni "jeb*š EU" još uvijek odjekuje cijelim kontinentom, a sada je amplificiran do najopasnije razine.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
