Egipat je najmnogoljudnija sjevernoafrička zemlja, iako se često spominje njegova bliskoistočna orijentiranost. Zemlja na rijeci Nil ipak je čvrsto vezana uz afrički kontinent, te ima priliku utjecati na političke i gospodarske tijekove barem saharskih zemalja. Početkom srpnja 2013. Egipat je odlučio zamrznuti svoje članstvo u Organizaciji Afričke unije, uslijed nestabilnosti u državi. Novi predsjednik Abdel Fatah al-Sisi ponovno je aktivirao to članstvo i naglašeno iskazao interes većeg prisustva Egipta u afričkim pitanjima.
Afrička unija – nova egipatska fronta
Egipat je ponovno aktivirao članstvo 17. lipnja 2014., kad je al-Sisi otputovao na 23. Redovnu sjednicu Afričke unije u Ekvatorijalnog Gvineji, koja se održavala pod tematskim naslovom "Poljoprivreda i sigurnost hrane na afričkom kontinentu". Dolazak samog predsjednika ima simboličku važnost kojom se htjelo ukazati da je Egipat vrlo sklon suradnji s afričkim zemljama. Al-Sisi je u Ekvatorijalnoj Gvineji najavio da će Egipat osnovati Agenciju suradnje za afrički razvoj, čiji će cilj biti priprema i obnova afričkih kadrova i nove inicijative za implementaciju pilot razvojnih projekata po cijelom kontinentu.
Ne treba smetnuti s uma da je upravo Egipat u svibnju 1963. osnovao Organizaciju Afričkog jedinstva, sada prozvanu Afričku uniju, kada je u etiopskom glavnom gradu Addis Ababi potpisan osnivački akt od strane 31 nezavisne afričke države. Addis Ababa je tom prilikom proglašena sjedištem organizacije, što je i danas. Organizacija je zamišljena već 1958., kad su se u Accri susreli čelnici Južnoafričke republike, Alžira, Libije, Nigerije i Egipta kako bi razgovarali o regionalnoj organizaciji. Ove zemlje tvore glavninu proračuna Afričke unije, otprilike 15 posto.
Egipat je bio ključan u mnogim odrednicama rada Afričke unije. Kairo je tako stvorio strukturu Afričke unije 2000., na sastanku Unije u Lomeu, a kasnije je i predložio izmjene glede prava intervencije Afričke unije u unutarnje poslove drugih zemalja. Ove intervencije služe u slučajevima zločina genocida, zločina protiv čovječnosti, i ratnih zločina. Također, Egipat je uveo arapski jezik među službene jezike Afričke unije. U Egiptu su se održali i mnogi sastanci Afričke unije, među kojima je najvažniji održan u ljeto 2008., u egipatskom ljetovalištu Šarm El Šejh, gdje je osnovan Ekonomski odbor Unije, te se ujedno značajno povećala uloga ministara financija država članica.
Jasno je vidljivo da je desetljećima egipatska vanjska politika uspjevala osigurati važan status egipatskoj državi među zemljama Trećeg svijeta. Povezanosti s raznim arapskim, afričkim i islamskim inicijativama omogućilo je Kairu da egipatske i arapske interese progura kroz Pokret nesvrstanih, kroz Organizaciju Islamske konferencije, te kroz Afričku uniju. No, ustanak 2011., i dolazak Muslimanskog bratstva na vlast, na kratko su izbacili Egipat s tog mjesta važnosti. Egipatska nacionalistička, građanska i umjerena država postala je nestabilnom i vjeri okrenutoj zemlja, te se Egipat počelo percipirati kao sigurna luka za radikale – iako je to samo predrasuda Muslimanskog bratstva.
Kao rezultat, Egipat nije uspio ući u koaliciju rastućih snaga, u BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička republika). Uz to je opala suradnja sa susjednim i regionalnim državama. I dok je sukob sa Zaljevskim monarhijama bio vidljiv u nedostatku financijskog slijeva u Egipat, nova opasnost dolazila je s afričkog kontinenta. Kao što je poznato, egipatska žila kucavica je Nil. Najduža rijeka na svijetu svoju najveću snagu dobiva na etiopskim visoravnima, te srednjoafričkim državama, području koje je Egipat desetljećima zanemarivao. Egipat je tako s Etiopijom zadnji sporazum oko regulacije toka Nila potpisao 1959. Nakon ustanka na trgu Tahrir i svrgavanja Hosnija Mubaraka, Etiopija je odlučila nastaviti s izgradnjom Nahda brane na Plavom Nilu, što potencijalno ugrožava količinu vode koja dospijeva do Asuanske brane koja je najvažnija brana za proizvodnju električne energije. Etiopski čin ohrabrio je i druge zemlje nilskog bazena da pronađu mogućnosti svojih projekata na Nilu, bez egipatske privole. Preko noći, Egipat je od bogate zemlje došao do mogućnosti krajnje nestašice vode. Egipćani naglašavaju da se ne protive razvojnim projektima u Etiopiji, već da se brinu za štetu koja može nastati u zemlji bez vodnih resursa osim Nila i nedostatka kiše. Etiopija, s druge strane, ima 12 rijeka i klimu bogatu kišom. Egipat godišnje trpi deficit od 20 milijardi kubičnih metara vode jer udio koji dobiva od Nila nije dostatan.
Morsi je pokušao kompenzirati očite loše poteze vanjske politike u približavanju Kataru i Turskoj, koje nisu mnogo marile za egipatske poteškoće u to vrijeme. Ugrožen je egipatsko-izraelski mirovni ugovor, Sinaj je pao u totalni kaos i vladavinu terorističkih organizacija, a gubitak povjerenja u svijetu bolno je odjeknuo kad je Međunarodni monetarni fond uskratio Egiptu zajam od 4,8 milijardi dolara.
Ovaj egipatski vanjskopolitički pad promijenjen je povratkom vojske na vlast i biranjem al-Sisija za predsjednika Egipta. Nije beznačajno da je al-Sisi za svoj prvi međunarodni posjet odabrao Afrički summit u Ekvatorijalnoj Gvineji. Odmah po povratku u Egipat postigao je dogovor u sedam točaka s etiopskim premijerom Hailemariamom Desalegnom, te stvorio Bilateralnu zajedničku komisiju kako bi se riješio prijepor oko etiopske brane. Egipatski ministar navodnjavanja Hisam Al Mogazi izjavio je da je al-Sisi spreman putovati u Etiopiju koliko je god potrebno kako bi se postigao dogovor. U odgovoru na to, etiopski ministar vanjskih poslova Tedros Adhanom Ghebreyesus obećao je da brana Nahda neće biti upotrebljena za navodnjavanje. Ipak, potrebno je neko vrijeme da al-Sisi u potpunosti povrati egipatsku političku moć u odnosu na zemlje nilskog sliva. Za trajnije približavanje upotrijebio je drugačiji i dugoročniji pristup.
Vjerska diplomacija
Kako je Etiopija većinski kršćanska zemlja, al-Sisi je povezao Etiopsku pravoslavnu crkvu i Koptsku crkvu u Egiptu. Tako je za Božić ove godine etiopski patrijarh Abune Mathias posjetio papu Tavadrosa II. od Aleksandrije. Na tom susretu papa Tavadros spomenuo je davne veze koje spajaju dvije crkve, uključujući zajedničku povijest i izvore. Za Nil je rekao da povezuje dvije crkve, kao i dvije države, a sličan odgovor dobio je od etiopskog crkvenog poglavara koji se susreo i s al-Sisijem. Radi se o povijesnom susretu i pokazivanju moći crkvene diplomacije, posebno zbog toga što dvije crkve nisu u najboljim odnosima. Koptska i etiopska crkva imaju slične rituale, tradicije i obredne svečanosti, dijele isti kalendar, a etiopska crkva se i osnovanom od strane Aleksandrije. Međutim, zadnji je biskup Etiopije poslan iz Aleksandrije 1909., kada je crkvena vlast u Addis Ababi počela sama birati čelnika crkve u Etiopiji. Pregovori između dvije crkve vođeni su između 1941. i 1959., ali nisu uspjeli pomiriti razlike.
Za al-Sisija posjet etiopskog patrijarha bio je uvod u mekšu diplomaciju, te je označio egipatsko pružanje ruke afričkim zemljama u nilskom slivu, a posebice Etiopiji. Kao rezultat, al-Sisi je dobro primljen na sastanku na vrhu Afričke unije u Etiopiji, iako je morao skratiti taj posjet zbog terorističkih napada na Sinajskom poluotoku. Vjerski velikodostojnici tako su preuzeli pomirljivu diplomatsku ulogu. Tijekom susreta šeika Al Azhara Ahmeda al Tajeba i etiopskog patrijarha, Tajeb je poslao jasnu poruku Etiopljanima, rekavši da nitko ne može utažiti žeđ nilskom vodom nauštrb tuđe žeđi. Tajeb je naglasio da Egipćani ne očekuju štetu od Etiopljana, jer to krši vjerska načela i sva humanitarna načela.
Vjerska diplomacija pokazala se učinkovitom, te je u međunarodne inicijative uključeno i sveučilište Al Azhar. Ovo je jedno od najstarijih sveučilišta na svijetu, ali zbog moći svećenstva egipatski predsjednik Gamel Abdel Naser reorganizirao je 1961. Al Azhar, te ga stavio izravno pod državnu kontrolu. Zaposlenici su tako preko noći postali državni službenici.
Ministarstvo vanjskih poslova Egipta susrelo se s čelnikom Al Azhara na samom kraju prosinca 2014., te nagovijestilo potporu odlaska šeika na putovanja diljem Europe, Azije i Afrike, kako bi se širila poruka umjerenog islama i potreba borbe protiv ekstremizma i terorizma. Drugim riječima, Al Azhar je dobio zadatak širiti egipatsku vanjskopolitičku viziju, koja uključuje i Afriku. Posebno je naglašena uloga Al Azhara u odnosu s muslimanima u Africi i njihovog odbacivanja štetnog ekstremizma (Čad, Nigerija, itd). Ovo nije prvi puta da Al Azhar nastoji pristupiti afričkim muslimanima, ali ovog puta ima iznimno veliku podršku države, koja smatra da je nadzor radiklanih i terorističkih skupina na afričkom kontinentu izravna opasnost za egipatsku sigurnost. Trenutačno Al Azhar vodi nekoliko egipatskih islamskih centara, prije svega u Somaliji, Tanzaniji, Eritreji i Ugandi. Oni su se počeli otvarati u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća, kada je Naser htio putem islama doprijeti do afričkih zemalja i ojačati suradnju s njima.
Kao rezulzat, 65 posto stranih studenata na sveučilištu su Afrikanci koji žele studirati vjerske studije i pravosuđe. Također, 75 posto Al Azharovih poslanika odlazi u misije na afričkom kontinentu. Postoji niz poteškoća na tom putu. Među njima je i nedostatna pripremljenost voditelja Al Azharovih misija. Mnogi od njih ne pričaju lokalne jezike, što ih spriječava u bližem kontaktu s lokalnim zajednicama. Mnogi nisu niti zainteresirani za širenje egipatske islamske kulture ili ideje. Uzeli su poziciju poslanika jer se plaća bolje nego na sveučilištu, koje je kao i ostatak Egipta u složenoj i dubokoj financijskoj krizi. Većina poslanika su stari ljudi, te se biraju zbog prestiža, a ne zato jer su kompetentni za posao. Malo ih je koji su školovani za rad u ne-arapskim društvima. Stoga je potrebno dodatno integrirati Al Azhar i diplomatske misije, kako bi se učinkovito nastavio rad započet prije 40 godina, kada je Naser imao ideju snažnog egipatskog prisustva u afričkim državama.
Al-Sisijeva orijentiranost prema Africi nosi nadu u nove ekonomske prilike, kao temelj ponovnim partnerstvima na afričkom kontinentu. Uz to, Egipat se vidi kao vođa u odgovoru na mnoge izazove kontinenta, posebice u području mira i sigurnosti, rješavanja sukoba, razvoja pomoći i davanja tehničke ekspertize. U tome se najviše okreće svojim susjedima, Libiji, Sudanu, i državama Sahela. Zbog toga se Egipat počinje sve više aktivirati u regionalnim savezima, poput Zajedničkog tržišta za Istočnu i Južnu Afriku (Comesa) i Zajednici Sahelskih i Saharskih zemalja, gdje se nastoji postaviti kao moćan ekonomski regulator. Egipat će uskoro ugostiti treći summit Comese, gdje će 26 zemalja potpisati ugovor o slobodnoj trgovini s Južnoafričkom razvojnom zajednicom (Angola, Bocvana, DR Kongo, Lesoto, Madagaskar, Malavi, Mauricijus, Mozambik, Namibija, Sejšeli, Južnoafrička republika, Svaziland, Tanzanija, Zambija i Zimbabve) i Istočnoafričkom zajednicom (Burundi, Kenija, Ruanda, Tanzanija i Uganda). Time bi se efektivno povezao jedan velik dio Afrike u zonu slobodnog trgovanja, gdje Egipat vidi mnoge prilike. Egipatski je interes da u toj zoni nema sukoba, pa je razvio i Agenciju partnerstva u razvoju i Kairski regionalni centar za mirno rješavanje sukoba i održavanje mira u Africi, koji služe podršci ekonomskih i društvenih projekata u Africi, te održavanje mira i sigurnosti na kontinentu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
