Bugarska je početkom ove godine preuzela predsjedavanje Europskom unijom. Iako je ova uloga sve više beznačajna, jer se prave odluke donose sasvim drugdje, ipak daju osobit fokus na zemlju predsjedavateljicu. Prvog siječnja ove godine Bugarska je ujedno obilježila svoju 11. punu godinu članstva u Europskoj uniji, što u svjetskim očima znači da je članicom kluba bogatih, demokratskih i zapadnih zemalja. Sve ono što Bugarska nije, ali čega su se Bugari nadali. Bugarsko predsjedništvo u sebi nosi dio ponosa za naciju duge i nerijetko teške povijesti, ali je za Europsku uniju sramotno što joj predsjedava država u kojoj nema priznate vladavine prava.
Po pitanju geopolitičkih, političkih, a djelomično i gospodarskih poboljšanja, bugarsko članstvo u EU je donijelo napretka. Da Bugarska, zajedno s Rumunjskom, nije bila primljena u europski klub 2007. godine vjerojatno bi postala odbačenom zemljom poput Moldove ili čak Bjelorusije, ali na daleko važnijem geostrateškom smještaju, na samom kraju Europe, na sjecištu Crnog i Sredozemnog mora, Europe i Azije. S obzirom na povijesne veze i poteškoće sa Srbijom, Makedonijom, Grčkom i Turskom, te na složene odnose spram Rusije i Rumunjske, Bugarska je bila važna i zbog zaustavljanja potencijalnih nestabilnih valova koji mogu uzdrmati Balkan. U povijesnom sjećanju su još Balkanski ratovi i bugarska borba na strani nacista u Drugom svjetskom ratu. Kada je eksplodiralo stanje u bivšoj Jugoslaviji, mnogi su se pitali neće li se Bugarska uključiti u takav sukob – zbog toga su na početku 1990.-ih postavljene međunarodne snage u Makedoniji, koje su spriječile sukob etničkih Makedonaca i Albanaca, ali su pomno gledale i što rade Bugari. Stoga je iz niza povijesnih i geopolitičkih razloga primanje Bugarske u Europsku uniju od velike važnosti.
Međutim, član EU kluba bi ujedno značilo da zemlja ima skladnu vladavinu prava, trodiobu moći i odgovorne institucije koje sprječavaju korupciju i organizirani kriminal. Bugarska nije bila ni blizu takvih standarda 2007. godine, a od tada se pomakla puževim koracima naprijed. Nije čudo. Četrdeset je godina Narodna Republika Bugarska bila najjači satelit Sovjetskog Saveza, u čije je društvo dospjela okupacijom Crvene Armije na kraju Drugog svjetskog rata. Koristeći povijesne narative bliskosti Bugara i Rusa, nastao je čvrsti komunistički režim u kojemu nije bilo mnogih disidenata. Umjesto toga, nakon 1989. godine stari funkcioneri Komunističke partije i agenti Odbora državne sigurnosti jednostavno su napravili transformaciju političkog sustava i održali svoju moć. Njihov skladan dogovor doveo je samo jednu noć nakon rušenja Berlinskog zida do unutarstranačkog državnog udara u kojemu je maknut Todor Živkov, najdugovječniji komunistički diktator, koji je na vlasti bio od 1954. do 1989. godine. Time je dokončana 'tranzicija' bugarskog sustava u nazovi demokraciju koju obilježava stalno kršenje vladavine prava i trodiobe vlasti, ali koja ima višestranački sustav i relativno liberalno slobodno tržišno gospodarstvo.
'Crvena aristokracija' u obliku bivših partijskih rukovoditelja, obavještajnih agenata i njihovih suradnika sada grade bugarsku vladajuću elitu i postkomunističku oligarhiju daleko više od sličnih zemalja postkomunističke Europe. Bugarska je jedna od rijetkih zemalja koja nije imala protukomunističku revoluciju, pa ju tehnički vodi mlađa generacija onih koji su državu vodili od 1944. godine. Stoga državom vlada snažna rasprava o komunizmu i protukomunizmu, nalik vječitim borbama ustaša i partizana u Hrvatskoj. U trideset godina, Bugari se nisu pomakli od ove rasprave. Ta je elita i dalje u posjedovanju političke moći, na čelu gotovo svih velikih političkih stranaka, medija, ključnih sektora gospodarstva, sudstva i organiziranog kriminala. Doista, ništa posebno s obzirom na druge postkomunističke zemlje, ali u Bugarskoj je ovo stanje naglašeno snažnije.
Tijekom komunističkog razdoblja, obavještajna služba je nadzirala međunarodno krijumčarenje droge, oružja, antikviteta, čime je financirala režim, ali i pokušavala naštetiti neprijatelju. Od početka devedesetih, obavještajna je služba gotovo privatizirala organizirani kriminal i stvorila simbiozu s novom mafijom u Bugarskoj koju su sačinjavali 'mutri', nezaposleni sportaši koji su prethodno nabijali mišiće boreći se za priznavanje bugarskog sporta, ponajviše hrvanja, boksa, borilačkih sportova i nogometa. Na bugarskom ova riječ znači 'opasna faca'. Pridružili su im se i nezaposleni pomorci, koji su se vodili idejom 'obogati se ili umri pokušavajući postati bogat', a neki od njih su doista uspjeli postati mali oligarsi. Ova nasiljem nadahnuta bugarska elita stvara fasadu liberalne demokracije u zemlji gdje je komunizam srušio jedinu važnu stvar svog postojanja za mnoge Bugare: suštu fizičku sigurnost građana. Bugarske institucije često rade izravno u korist oligarhije i zna biti kronično apatična prema nevoljama građana. Država je brza samo kada se zaprijeti oligarhiji, kao što se dogodilo 2014. godine u bankrotu četvrte najjače Korporativne trgovačke banke (KTB), do čega je došlo zbog svađe među tajkunima. U ovom sukobu, jača strana je iskoristila glavne vladine institucije i medije za rušenje protivničkog klana, a građani štediše su bili kolateralna žrtva u kojoj su izgubili gotovo svu ušteđevinu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
