Analiza: Ako je Biden Netanyahua nazvao "jeb*nim zlikovcem" to je onda kontinuitet frustracije još od njegovog bivšeg šefa Obame, a potvrđuje do koje mjere je američko-izraelski savez nestabilna iluzija

Kraj je 2011. godine, na vlasti u SAD-u je predsjednik Barack Obama, u Francuskoj Nicolas Sarkozy, a u Izraelu isti čovjek koji neumoljivo vlada i danas (uz tek manju pauzu u međuvremenu), Benjamin Netanyahu. Početak je studenog 2011. i upravo je završen G20 summit. Bilo je to jedno drugo vrijeme... iako sličnosti ne nedostaje. Kina je još bila "sila na čekanju", na vlasti je poprilično nezamjetni Hu Jintao, a vrijeme Xi Jinpinga tek treba doći. U Rusiji je na vlasti predsjednik Dmitrij Medvedev, iako ni Putin nije daleko, na funkciji je premijera (zapravo mnogi će reći kako je dvojac izveo rošadu ne bi li se zaobišla ustavna limitacija o uzastopnim mandatima, odnosno kako bi Putin nakon premijerske funkcije mogao ponovno postati predsjednik, što je i učinio iduće 2012. godine).

Medvedev je prisutan na G20 summitu. Da, isti onaj Medvedev koji zadnje dvije godine u skoro regularnim intervalima spominje nuklearnu apokalipsu i smak Zapadnog svijeta. Taj isti Medvedev zapravo je u to vrijeme bio vrlo rado viđen gost, na Zapadu! I Putin je još uvijek bio u dobrim odnosima sa svim zapadnim liderima - iako je upravo počelo zahlađenje nakon što je SAD, u suradnji s Britanijom i Francuskom, izveo agresiju na Libiju - ali Medvedeva se, ironično iz današnje perspektive, smatra prozapadnijim.

Tu je i njemačka "željezna kancelarka" koja uživa visok status i respekt gotovo cijelog svijeta. Proći će još nekoliko godina prije no što će Angela Merkel pokrenuti kontroverznu "politiku otvorenih vrata" koja će duboko promijeniti Europu, a njenu ostavštinu učiniti, u najmanju ruku, predmetom brojnih debata. No, bila je te 2011. to jedna vrlo stabilna Njemačka koja je odbijala sudjelovati u međunarodnim sukobima (i zbog toga ju se cijenilo naširoko). Ta ista Njemačka par godina kasnije pod vodstvom Merkel bit će važan posrednik koji je umalo okončao rat u Donbasu, ali ipak nije prošlo i danas imamo što imamo, no uvelike "zahvaljujući" novom njemačkom vodstvu koje je puno ratobornije, bilo da je riječ o kancelaru Olafu Scholzu ili možda još i više njegovom koalicijskom partneru, stranki Zelenih. Dakako, te 2011. malo tko je mogao predvidjeti da će upravo Zeleni - stranka koja se primarno bavila ekologijom i anti-ratnim temama - postati glavni "navijač" za eskalaciju rata u Ukrajini.

Današnji britanski ministar vanjskih poslova, David Cameron, bio je tada premijer. Na G20 summitu prisutan je bio i pokojni talijanski enfant terrible, premijer Silvio Berluscioni, kao i dvije utjecajne žene Latinske Amerike, argentinska predsjednica Cristina Fernández de Kirchner te njena brazilska kolegica Dilma Rousseff.

Od svih pak G20 lidera tog dana samo jedan je na poziciji vlasti i danas - turski predsjednik Erdogan.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.