Turska ofenziva u sirijskom Afrinu mogla bi biti, barem ako je suditi prema najavama turskog predsjednika Erdogana, samo uvod u jednu još veću eskalaciju. Naime, on je danas ponovno istaknuo kako planira proširiti vojnu operaciju i na grad Manbij.
Već to samo po sebi predstavlja dodatnu eskalaciju, no postoji i drugi razlog - činjenica da se oko Manbija već nalazi jedna strana sila koja je odlučila da će ovo biti prostor njihovog utjecaja: američka vojska.
Erdogan to jako dobro zna i zbog toga kada najavljuje napad na Manbij prkosi svojem moćnijem NATO savezniku.
Dakako, iako je prošlo manje od tjedan dana otkako je počela Bitka za Afrin, već danas postoje brojne teorije po pitanju tko zapravo surađuje s kime u ovoj sve kompleksnijoj situaciji. Jesu li se Ankara i Washington zaista toliko razišli da se sada nalaze na rubu međusobnog direktnog sukoba? Ili je pak obavještajna suradnja između ova dva NATO saveznika poduzetnija no ikad do sad?
Tu je i treći ključni akter, Rusija. S kime se Rusija dogovorila i o čemu? S Kurdima su imali vrlo dobre veze i između Moskve i PYD-a/YPG-a kontakti su bili redovni i prijateljski, pa i na višim razinama. Ruske snage bile su prisutne u Afrinu i tamo su, između ostalog, čuvale da ne dođe do sukoba između kurdskih snaga i islamističkih militanata. Sada su se ruske snage povukle te su na taj način dozvolile Turskoj da nesmetano krene sa svojom agresijom.
Zašto? Možda je Rusija ljuta zbog činjenice da su Kurdi stali primarno na stranu SAD-a, a ne njih. Možda se ta činjenica Kurdima i ponajviše zamjera, no teško je kriviti Kurde zbog takve odluke - podsjetimo još jednom kako je SAD sa svojim zračnim snagama intervenirao čak godinu dana prije početka ruskih napada na ISIL, i to su intervenirali upravo kako bi se spasio opkoljeni kurdski grad Kobani.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
