Ankara i Moskva već neko vrijeme intenzivno pregovaraju o ruskoj prodaji moćnog S-400 protuzračnog sustava Turskoj. Kako otkrivaju izvori, riječ je o dvije baterije, ali i o transferu tehnologije. Spominje se i ukupno cijena - oko 2,5 milijarde USD. To je popriličan novac, ali postoji nekoliko razloga zašto Turskoj taj sustav treba.
Dakako, na slučaju ruske prodaje S-300 sustava Iranu mogli smo vidjeti kako je to proces koji se svakako ne događa preko noći - pregovori, odgode, prijetnje tužbama i u konačnici isporuka, potrajale su godinama.
S-400 pak, barem na papiru, zvuči kao super-oružje, nešto što zaista mijenja pravila igre. Govorimo o sustavu koji je u stanju rušiti vojne zrakoplove, bespilotne letjelice te krstareće i balističke rakete na udaljenosti do 400 kilometara, a njegovi radari detektiraju mete na udaljenosti i do 600 kilometara.
S-400 u pravoj "akciji" nismo još vidjeli, a možda i bolje da ne vidimo, jer trenutak kada isti počnu aktivno djelovati protiv neprijateljskih meta je trenutak kada je Rusija ušla s nekim u otvoreni rat, a to ne bi bile dobre vijesti po svijet.
No, S-400, kao i njegov prethodnik S-300, do sada već ima toliko mitski status da izaziva strahopoštovanje samom prisutnošću. To smo mogli vidjeti u Siriji gdje su se nakon postavljanja znatno smanjili američki i turski zračni napadi na strani pobunjenika.
Nadalje, činjenica da je SAD odlučio ove godine napasti sirijsku vojnu bazu Shayrat s poprilične udaljenosti, ciljajući je Tomahawk raketama s Mediterana (Tomahawk ima domet od oko 1,600 km) i to unaprijed obavještavajući rusku stranu, pokazuje da nisu htjeli previše riskirati u svom slanju poruke Assadu. Nema sumnje da je prisutnost S-400 sustava pridonio tome. Peking i New Delhi, koji su svoje primjerke već naručili (s Kinom su pregovori završeni, s Indijom još traju), vrlo su zadovoljni tim činjenicama, a uskoro bi S-400 mogli vidjeti po Himalaji.
No, napad na Shayrat, iz vojno-tehničke perspektive, bio je vrlo zanimljiv. Je li to zapravo bilo testiranje ruskog sustava? Sada ostaje otvoreno pitanje - zašto Rusi nisu upotrijebili svoje S-400 sustave protiv američkih Tomahawka koji su letjeli prema sirijskoj zračnoj bazi Shayrat na prostoru provincije Homs? Dva su moguća odgovora: 1) Rusi se "nisu htjeli miješati", znajući da će sirijski gubici biti relativno mali (navodno su ih unaprijed i obavijestili da napuste bazu) 2) S-400 je "zakazao"
Naime, neki smatraju da je sustav ranjiv na "roj" raketa. Podsjetimo, dva američka ratna broda na prostoru istočnog Mediterana ispalila su te noći ukupno 59 Tomahawk raketa. Je li S-400 mogao biti angažiran protiv tolikog broja meta? To je stvar debate među vojnim stručnjacima, ali jedna stvar je vrlo očita - Amerikanci su mogli koristiti znatno manji broj raketa da im je ...
Dakako, na slučaju ruske prodaje S-300 sustava Iranu mogli smo vidjeti kako je to proces koji se svakako ne događa preko noći - pregovori, odgode, prijetnje tužbama i u konačnici isporuka, potrajale su godinama.
S-400 pak, barem na papiru, zvuči kao super-oružje, nešto što zaista mijenja pravila igre. Govorimo o sustavu koji je u stanju rušiti vojne zrakoplove, bespilotne letjelice te krstareće i balističke rakete na udaljenosti do 400 kilometara, a njegovi radari detektiraju mete na udaljenosti i do 600 kilometara.
S-400 u pravoj "akciji" nismo još vidjeli, a možda i bolje da ne vidimo, jer trenutak kada isti počnu aktivno djelovati protiv neprijateljskih meta je trenutak kada je Rusija ušla s nekim u otvoreni rat, a to ne bi bile dobre vijesti po svijet.
No, S-400, kao i njegov prethodnik S-300, do sada već ima toliko mitski status da izaziva strahopoštovanje samom prisutnošću. To smo mogli vidjeti u Siriji gdje su se nakon postavljanja znatno smanjili američki i turski zračni napadi na strani pobunjenika.
Nadalje, činjenica da je SAD odlučio ove godine napasti sirijsku vojnu bazu Shayrat s poprilične udaljenosti, ciljajući je Tomahawk raketama s Mediterana (Tomahawk ima domet od oko 1,600 km) i to unaprijed obavještavajući rusku stranu, pokazuje da nisu htjeli previše riskirati u svom slanju poruke Assadu. Nema sumnje da je prisutnost S-400 sustava pridonio tome. Peking i New Delhi, koji su svoje primjerke već naručili (s Kinom su pregovori završeni, s Indijom još traju), vrlo su zadovoljni tim činjenicama, a uskoro bi S-400 mogli vidjeti po Himalaji.
No, napad na Shayrat, iz vojno-tehničke perspektive, bio je vrlo zanimljiv. Je li to zapravo bilo testiranje ruskog sustava? Sada ostaje otvoreno pitanje - zašto Rusi nisu upotrijebili svoje S-400 sustave protiv američkih Tomahawka koji su letjeli prema sirijskoj zračnoj bazi Shayrat na prostoru provincije Homs? Dva su moguća odgovora: 1) Rusi se "nisu htjeli miješati", znajući da će sirijski gubici biti relativno mali (navodno su ih unaprijed i obavijestili da napuste bazu) 2) S-400 je "zakazao"
Naime, neki smatraju da je sustav ranjiv na "roj" raketa. Podsjetimo, dva američka ratna broda na prostoru istočnog Mediterana ispalila su te noći ukupno 59 Tomahawk raketa. Je li S-400 mogao biti angažiran protiv tolikog broja meta? To je stvar debate među vojnim stručnjacima, ali jedna stvar je vrlo očita - Amerikanci su mogli koristiti znatno manji broj raketa da im je ...
