Koji je najveći problem, ili barem iznimno frustrirajući problem, današnje vanjske politike? Kroničan nedostatak javnog isticanja očitog. Ne, to nije diplomacija ili pažljivost da se ne bi nekoga uvrijedilo u međunarodnoj areni, to je nešto daleko opasnije - taj nedostatak isticanja očitog katalizator je za nove ratove, masovna ljudska stradavanja i kontinuiranu eskalaciju već postojećih sukoba.
Problemu pridonosi i vrlo slaba struktura tzv. međunarodnih, nadnacionalnih, tijela. Zapravo, ovo je priča koja se na jedan način uvijek ponovno svodi na često potpuno inertnu, i lišenu nužne objektivnosti, krovnu međunarodnu organizaciju - UN.
Koncept Ujedinjenih Naroda danas je važniji no ikada, ali baš danas taj koncept zakazuje na mnogim koracima. U idealnom svijetu UN bi bila organizacija koja bi prije svega branila svijet od eskalacije novih konflikata. Takav UN morao bi biti prvi koji će, iz pozicije autoriteta, oglasiti "uzbunu" kada nečija vanjska politika postane do te mjere oportuna i opasna da si dozvoljava strašne stvari kao što je korištenje najgorih i najekstremnijih terorističkih skupina u cilju ostvarivanja političke agende.
UN uopće ne posjeduje volju da se nametne kao takva organizacija. UN je organizacija koja, kao i svi drugi koji aktivno prate vanjskopolitička događanja, zna sve o "javnim tajnama", ali sudjeluje u propagiranju istih držeći ih tajnama.
Izjave su često snažnije od oružja. One mogu razbuktati ili ugasiti plamen rata. Pogledajmo primjerice rat na prostoru istočne Ukrajine. Da, može se reći kako on i dalje traje u jednom okviru niskog intenziteta sa sporadičnim sukobima koji izbijaju svaki dan. No, veliki rat, kakav je postajao, ipak više nije prisutan. Nema više onih danonoćnih granatiranja rezidencijalnih četvrti u velikim gradovima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
