Koji je najveći problem, ili barem iznimno frustrirajući problem, današnje vanjske politike? Kroničan nedostatak javnog isticanja očitog. Ne, to nije diplomacija ili pažljivost da se ne bi nekoga uvrijedilo u međunarodnoj areni, to je nešto daleko opasnije - taj nedostatak isticanja očitog katalizator je za nove ratove, masovna ljudska stradavanja i kontinuiranu eskalaciju već postojećih sukoba.
Problemu pridonosi i vrlo slaba struktura tzv. međunarodnih, nadnacionalnih, tijela. Zapravo, ovo je priča koja se na jedan način uvijek ponovno svodi na često potpuno inertnu, i lišenu nužne objektivnosti, krovnu međunarodnu organizaciju - UN.
Koncept Ujedinjenih Naroda danas je važniji no ikada, ali baš danas taj koncept zakazuje na mnogim koracima. U idealnom svijetu UN bi bila organizacija koja bi prije svega branila svijet od eskalacije novih konflikata. Takav UN morao bi biti prvi koji će, iz pozicije autoriteta, oglasiti "uzbunu" kada nečija vanjska politika postane do te mjere oportuna i opasna da si dozvoljava strašne stvari kao što je korištenje najgorih i najekstremnijih terorističkih skupina u cilju ostvarivanja političke agende.
UN uopće ne posjeduje volju da se nametne kao takva organizacija. UN je organizacija koja, kao i svi drugi koji aktivno prate vanjskopolitička događanja, zna sve o "javnim tajnama", ali sudjeluje u propagiranju istih držeći ih tajnama.
Izjave su često snažnije od oružja. One mogu razbuktati ili ugasiti plamen rata. Pogledajmo primjerice rat na prostoru istočne Ukrajine. Da, može se reći kako on i dalje traje u jednom okviru niskog intenziteta sa sporadičnim sukobima koji izbijaju svaki dan. No, veliki rat, kakav je postajao, ipak više nije prisutan. Nema više onih danonoćnih granatiranja rezidencijalnih četvrti u velikim gradovima.
Što je okončalo taj sukob? U konačnici samo par sitnih izjava. Nekoliko trenutaka autentične diplomacije, pokoja anti-ratna gesta i to je to. Na sličan način se mogu, iz pozicije autoriteta, završiti brojni tragični sukobi, pa i ovaj sirijski koji sada već prijeti postajanjem rata naše cijele generacije, sukobom koji će potrajati još dugi niz godina.
Možda je to pomalo naivno, no stječe se dojam da bi ponekad iznimno pomoglo samo da se pokoja "javna tajna" izgura, bez obzira na posljedice, u javnu činjenicu. Naime, efekt takvog čina imao bi brojne pozitivne posljedice. Ako se javnu tajnu pretvori u činjenicu, ona više ne predstavlja samo nekoliko riječi, već i jednu ogromnu kočnicu kojom se mora utišati nabujali medijski ratni stroj.
Što je pro-ratno medijsko ozračje? Ima li uopće svoje jasne razloge djelovanja? Gotovo da i nema, možda u nekim visokim instancama, no u praksi se stvar svodi na efekt grude koja se kotrlja niz snježnu padinu. Kada se koncept uspostavi, da je recimo jedna zemlja "zla" i da se njeno vodstvo treba likvidirati, medijsko ozračje samo se dodatno i dodatno zahuktava, do te mjere da objektivnost više ni nije poželjna, jer cilj postaje dogma, nešto prema čemu valja ići solidarno i uvijek bez ikakvog "talasanja".
Ako se taj stroj povremeno ne pritegne, ako ga se ne pozove na razum, on će nastaviti djelovati sve snažnije do točke da i veliki rat počinje nuditi kao dobro, moralno i pravično rješenje.
Ako pustimo mase štakora na gradske ulice, bez kontrole, u konačnici će progristi i same temelje tog grada, ne zato što su po prirodi zli, već zato što im je to "posao". Ista stvar je i s medijima, ako ih se pušta da bez kontrole pojačavaju retoriku u konačnici će zazivati nove i veće ratove.
Rat u Siriji je tipičan ogledni primjerak, kontinuitet pristupa kojeg se započelo u Libiji 2011. Svaki izvještaj, bez obzira na događaj, imati će i aneks u kojem se, po inerciji samog stroja, naglašava brutalnost režima. Bez obzira koliko režim bio brutalan, ovolika količina isticanja daje mu neke karakteristike koje više uopće nisu logične, zlo više nije političko zlo, ono se prikazuje kao kakva patologija iz crtanih filmova za djecu. To nam, dakako, govori i mnogo o tome na koji način se pristupa čitatelju - kao djetetu koje treba prestrašiti.
Sraz između politike i medija danas je vrlo izražen, ali politika je još uvijek ta koja može natjerati medije na emuliranje njihovog stajališta ili barem na uključivanje takvog stajališta u novinske stupce.
Sve nas to dovodi natrag na pitanje o "javnim tajnama", jer iste će zaista i ostati tajne sve dok netko, negdje, s pozicijom autoriteta, ne signalizira da je došlo vrijeme da iste počnu curiti na način da se o njima raspravlja i da se razabere gdje leži razdjelnik između činjenica i propagande. Dok se to ne desi, mainstream mediji se javnim tajnama neće baviti jer je percepcija da su one politički štetne za "cilj" ili bi eventualno mogle koristiti drugoj strani. Što je onda medij? Spin doktor, a medijski kartel spin bolnica?
To je već pitanje za jednu drugu raspravu. Govorimo o javnim tajnama, a jednu se ipak gurnulo naprijed, ravno u eter, s upravo pozicije autoriteta o kojem ovdje govorimo. Riječ je o presudnim, najvažnijem, pitanju za rat u Siriji. Tko financira, naoružava i trenira teroriste? Tko je time direktna prijetnja globalnom miru i stabilnosti?
Javna je tajna da iza najpoznatijih terorističkih skupina današnjice stoje bogate islamističke sunitske sile Bliskog istoka. To je inače vrlo neugodna javna tajna jer ona sa sobom povlači niz vrlo uznemirujućih činjenica. Naime, ako stvari po pitanju financiranja terorizma stoje baš tako - a vodeći stručnjaci po tome uopće nemaju nekih velikih dvojbi - i ako pritom uzmemo da je službena verzija napada na SAD 2001. bila točna. Time bismo onda vrlo brzo došli do jednog sasvim logičnog zaključka da ove neke moćne sile Bliskog istoka čak i Ameriku "drže u šaci", zar ne? Jer nakon 11. rujna 2001. SAD nije napao zemlje otkuda su teroristi stigli, a većina na popisu su bili saudijski državljani, već su napali Afganistan i Irak, što iz današnje (ali i ondašnje) perspektive zvuči kao čista ludost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
