NATO je pobijedio u Hladnom ratu. To je naprosto činjenica, jer je nakon rušenja Sovjetskog saveza NATO-ova granica u samo petnaestak godina proširena na istočne granice Ruske Federacije. Danas je jasno da Hladni rat nije izgubio na značaju i da su odnosi Rusije i Amerike i dalje podosta zaleđeni. Rusija stoga s pravom osjeća tjeskobu zbog američkog nasrtanja i to prvenstveno na kulturnom polju kroz tzv. meku diplomaciju i politiku (soft power) u čemu je daleko moćnija od Rusije koja takav pristup tek stvara. I u nekim drugim istočnoeuropskim državama ljudi su zabrinuti zbog američkog utjecaja te traže Moskvu da ga odbaci.
Poznato je da zemlje pravoslavne vjerske tradicije u Rusiji vide iskonskog zaštitnika, s obzirom da se Moskovska patrijaršija smatra 'Trećim Rimom' nakon pada Carigrada i jenjavanja značaja patrijarha na Fanaru. Ta zaštita nije samo gospodarska. Postoji značajan osjećaj među Rusima da oni čuvaju civilizaciju, kroz konzervativan odnos prema braku i spolu, književnosti, vojnoj tradiciji, pravoslavnim kanonima, ikonografiji snažnih ličnosti i općenito kulturnim vrijednostima koji nadilaze nacionalnu dimenziju. Istovremeno, Rusi osjećaju da je ruska kultura dio europske, ali i superiornija istoj Europi. Ta tradicija istovremene suradnje i neprijateljstva prema Europi i europskoj kulturi dio je baštine ruske kulture, koja se sasvim sigurno može opisati kao euroazijska, s vrlo jasnim crtama i europskog i azijskog naslijeđa.
S obzirom da se Amerikanci smatraju nositeljima svijetla i pravde među nacijama svijeta, logično je da je tijekom Hladnog rata nastala snažna psihološka i kulturalna napetost između dvije velike države. Američki je utjecaj vrlo snažan, osobito po pitanju sekularnih i liberalnih vrijednosti. Svi koji se tim vrijednostima Amerike i Zapada odupiru smatraju se neracionalnim i predrasudnim. Stoga je američki soft power doista uspio u stvaranju sine qua non ideje da su zapadne vrijednosti zapravo univerzalne vrijednosti. I dok one mogu biti istinite, moćne su u svijetu ne zbog svoje potencijalne opravdanosti, već jer su ih promicale gospodarski i kulturno najmoćnije zemlje svijeta, osobito SAD. Taj stav je tvrdokoran i imperijalistički, pače i agresivan, jer intelektualci Zapada ne žele učiti, ali su uvijek spremni propovijedati.
Ponekad je uspoređivanje takvih zapadnih vrijednosti s pravoslavljem nesumjerljivo. Nije razlika među njima samo u nekim doktrinarnim promjenama i drugačijem načinu bogoslužja, već daleko više o cijelom nizu pretpostavki postojanja u svijetu, ponajviše stoga što pravoslavlje nije prošlo kroz prosvjetiteljsku misao kao što je to prošla Zapadna Europa. Stoga se pravoslavna tradicija smisleno razlikuje od zapadne, koja je preuzela liberalni individualizam kao pravi i jedini društveni model, oblikovan utjecajem prosvjetiteljstva, crkvene reformacije i kapitalizma. Pravoslavlje se izražava kroz tradicionalan oblik kršćanstva i moralnosti i vidi religijsko u daleko značajnijoj ulozi u zajednici – baš kako je to bilo na Zapadu u vrijeme prije reformacije.
Socijalni nauk Ruske pravoslavne crkve je sumnjičav prema individualnim pravima i zagovara religijsku zajednicu. Ne radi se ovdje samo o opasnostima individualizma, već i u gledanju autonomnog pojedinca koji ima prava. U pravoslavlju se pojedinac definira odnosom prema drugima u tijelu jedne crkvene zajednice. Tako je pravoslavna politička kultura orijentirana pravima grupe, a ne pravima pojedinca; čovjek se promatra prije svega eklezijastički, a potom individualno. Uz to se pravoslavlje u Rusiji smatra temeljnim čimbenikom nacionalnog identiteta, iskazanog i u drugim pravoslavnim tradicijama putem autokefalnosti crkve i spoja crkvenog i narodnog sabora. Takve su ideje postale nepopularne čak i na katoličkom Zapadu čija se teologija oslobođenja oslanja upravo na individualizam svojstven moderni.
Pristupajući pravoslavnoj tradiciji s tog aspekta, puno je lakše shvatiti neke tvrdokorne i nazovimo ih ultrakonzervativne stavove kojima pravoslavne zemlje odbijaju liberalne zapadne ideje kao što je religijska sloboda, LGBT prava, rodna prava itd. Ti stavovi nisu ovdje prisutni (samo) zbog otvorenog neprijateljstva prema tim idejama, već zbog temeljno različitih pogleda na to što je ljudska osoba, što je crkva, a što je zajednica. Pravoslavlje vidi u Zapadu ratnika protiv svojih tradicija u ime sekularnog liberalizma i s pravom ih smatraju činom agresije. Zapadnjaci reagiraju borbom za temeljne slobode, ali one koje moderni zapadni svijet vidi kao normativ. Zapravo se radi o kulturalnom imperijalizmu.
Kulturalni imperijalizam nije uvijek negativan, niti se ovaj sraz zapadnog individualizma i istočnog komunitarizma treba sagledavati u kategorijama dobrog ili lošeg. Povijesno je činjenica da su kolonijalne sile stvarale napredak u svojim kolonijama, iskorijenjivajući tradicije kao što je obrezivanje djevojčica, paljenje udovica zajedno s pokojnikom, napuštanje starih i nemoćnih, ili onih običaja koji su vodili zdravstvenim poteškoćama, etničkim i vjerskim tenzijama itd. Međutim, pravilo je da se drugim, manje opasnim razlikama prilazi s aspekta kulturnog relativizma. Zapadnjaci bi se trebali naučiti samopromatranju i spoznati sebe kao kulturalne imperijaliste, te razumjeti kako ta kulturna hegemonija ima odraz u očima drugih civilizacija.
Američki kulturni imperijalizam je uspio u promicanju i nametanju kulture politički moćne nacije nad manje moćnima do te mjere da danas kulturna hegemonija postindustrijskih zemalja određuje opće kulturne vrijednosti i standardizira civilizacije diljem svijeta. Osobito se to tiče konzumerizma i tzv. banalnog imperijalizma u kojemu je diseminacija američkih načela slobode i demokracije povod agresivnom naletu na tržište a u brojim slučajevima i povod za oružani napad na neku zemlju ili rastakanje društvenog tkiva te zemlje kao što je primjerice bio slučaj s Ukrajinom. Uz to se nadovezuje korištenje nove informacijske tehnologije koji promiče tzv. elektronski kolonijalizam putem konglomerata kao što su Viacom, Time-Warner, Disney, News Corp, Google i Microsoft. Ruku pod ruku takvog imperijalizma ide neoliberalizam koji zahtjeva vlastiti oblik upravljanja, širenje multinacionalnih korporacija i nevladinih organizacija koje financiraju privatne fondacije bliske neoliberalnom svjetonazoru. Kad se vratimo odnosu SAD-a i Rusije u toj bitci za srce i dušu vidljiv je porast radikalnih snaga na obje strane, posebno u nastojanju prozelitiziranja o pravim društvenim vrijednostima i političkom uređenju, koji je posljedica upravo nastojanja za kulturnom hegemonijom samo jednog svjetonazora.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.