NATO je pobijedio u Hladnom ratu. To je naprosto činjenica, jer je nakon rušenja Sovjetskog saveza NATO-ova granica u samo petnaestak godina proširena na istočne granice Ruske Federacije. Danas je jasno da Hladni rat nije izgubio na značaju i da su odnosi Rusije i Amerike i dalje podosta zaleđeni. Rusija stoga s pravom osjeća tjeskobu zbog američkog nasrtanja i to prvenstveno na kulturnom polju kroz tzv. meku diplomaciju i politiku (soft power) u čemu je daleko moćnija od Rusije koja takav pristup tek stvara. I u nekim drugim istočnoeuropskim državama ljudi su zabrinuti zbog američkog utjecaja te traže Moskvu da ga odbaci.
Poznato je da zemlje pravoslavne vjerske tradicije u Rusiji vide iskonskog zaštitnika, s obzirom da se Moskovska patrijaršija smatra 'Trećim Rimom' nakon pada Carigrada i jenjavanja značaja patrijarha na Fanaru. Ta zaštita nije samo gospodarska. Postoji značajan osjećaj među Rusima da oni čuvaju civilizaciju, kroz konzervativan odnos prema braku i spolu, književnosti, vojnoj tradiciji, pravoslavnim kanonima, ikonografiji snažnih ličnosti i općenito kulturnim vrijednostima koji nadilaze nacionalnu dimenziju. Istovremeno, Rusi osjećaju da je ruska kultura dio europske, ali i superiornija istoj Europi. Ta tradicija istovremene suradnje i neprijateljstva prema Europi i europskoj kulturi dio je baštine ruske kulture, koja se sasvim sigurno može opisati kao euroazijska, s vrlo jasnim crtama i europskog i azijskog naslijeđa.
S obzirom da se Amerikanci smatraju nositeljima svijetla i pravde među nacijama svijeta, logično je da je tijekom Hladnog rata nastala snažna psihološka i kulturalna napetost između dvije velike države. Američki je utjecaj vrlo snažan, osobito po pitanju sekularnih i liberalnih vrijednosti. Svi koji se tim vrijednostima Amerike i Zapada odupiru smatraju se neracionalnim i predrasudnim. Stoga je američki soft power doista uspio u stvaranju sine qua non ideje da su zapadne vrijednosti zapravo univerzalne vrijednosti. I dok one mogu biti istinite, moćne su u svijetu ne zbog svoje potencijalne opravdanosti, već jer su ih promicale gospodarski i kulturno najmoćnije zemlje svijeta, osobito SAD. Taj stav je tvrdokoran i imperijalistički, pače i agresivan, jer intelektualci Zapada ne žele učiti, ali su uvijek spremni propovijedati.
Ponekad je uspoređivanje takvih zapadnih vrijednosti s pravoslavljem nesumjerljivo. Nije razlika među njima samo u nekim doktrinarnim promjenama i drugačijem načinu bogoslužja, već daleko više o cijelom nizu pretpostavki postojanja u svijetu, ponajviše stoga što pravoslavlje nije prošlo kroz prosvjetiteljsku misao kao što je to prošla Zapadna Europa. Stoga se pravoslavna tradicija smisleno razlikuje od zapadne, koja je preuzela liberalni individualizam kao pravi i jedini društveni model, oblikovan utjecajem prosvjetiteljstva, crkvene reformacije i kapitalizma. Pravoslavlje se izražava kroz tradicionalan oblik kršćanstva i moralnosti i vidi religijsko u daleko značajnijoj ulozi u zajednici – baš kako je to bilo na Zapadu u vrijeme prije reformacije.
Socijalni nauk Ruske pravoslavne crkve je sumnjičav prema individualnim pravima i zagovara religijsku zajednicu. Ne radi se ovdje samo o opasnostima individualizma, već i u gledanju autonomnog pojedinca koji ima prava. U pravoslavlju se pojedinac definira odnosom prema drugima u tijelu jedne crkvene zajednice. Tako je pravoslavna politička kultura orijentirana pravima grupe, a ne pravima pojedinca; čovjek se promatra prije svega eklezijastički, a potom individualno. Uz to se pravoslavlje u Rusiji smatra temeljnim čimbenikom nacionalnog identiteta, iskazanog i u drugim pravoslavnim tradicijama putem autokefalnosti crkve i spoja crkvenog i narodnog sabora. Takve su ideje postale nepopularne čak i na katoličkom Zapadu čija se teologija oslobođenja oslanja upravo na individualizam svojstven moderni.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
