Američki vojni sud danas je osudio američkog vojnika i zviždača Bradleya Manninga (25) na 35 godina zatvora. Njegov odvjetnik, David E. Coombs, od suda je tražio kaznu "koja mu neće ukrasti mladost" ističući kako Manningove objave nisu ugrozile SAD. Podsjetimo, Manningu se sudilo zbog curenja podataka koji su kasnije objavljeni na stranicama WikiLeaks. Tim dokumentima prokazao je niz kriminalnih radnji američke vlade, uključujući ratne zločine počinjene u Iraku.
Prošlog mjeseca proglašen je krivim po 20 točaka uključujući špijunažu, krađu dokumenata i kršenje računalne regulacije. Nije proglašen krivim po najtežoj optužnici za "pomaganje neprijatelju" zbog koje mu je prijetila doživotna kazna bez mogućnosti pomilovanja.
SAD su danas osudili velikog čovjeka, jednog od najvećih koje je njihova zemlja dala zadnjih desetljeća. Mnogi časni Amerikanci predali su sebe i svoje ideale atmosferi straha i prijetnji koja se nadvila nad zemljom nakon 11. rujna 2001. Pokleknuli su nad stvarnim i imaginarnim prijetnjama, stvarnim i izmišljenim "lošim momcima", do te mjere da su predali sve svoje - svoju privatnost, svoju slobodu, svoje najintimnije tajne. Izdići se iznad svega toga "samo" časni više ne uspijevaju, to više nije dovoljno, danas se ovakvom sistemu izdižu još samo najbolji, samo heroji, a Bradley Manning je pokazao kako je on jedan od njih.
Sjetimo se ovom prilikom naizgled svega lijepoga što život donosi za mladića koji je spreman biti dobro podmazani kotačić u stroju. Mladost, relativna bezbrižnost, sitni životni užici, nova poznanstva, ljubavi, prijatelji, putovanja. Sve je to bilo na dohvat ruke Manningu, to su trebale biti njegove godine, njegov miran život u zemlji "Slobodnih i Hrabrih". Nikada neće imati ništa od navedenog, samo beskonačne dane u ćeliji, u kavezu u kojeg ga stavlja domovina koja se kune, pa i u samog Boga, u slobodu i hrabrost.
Manning se odrekao svega samo kako bi "podmazanim kotačićima u stroju" donio istinu pred lice i time ih pokušao probuditi iz njihovog što nesvjesnog, što naivnog, što egoističnog, sna. Dok je čekao početak suđenja strpali su ga u samicu, u prostor koji je imao samo jedan cilj - slomiti ga. Stotine dana i noći proveo je sam, u skučenom prostoru bez ikoga i ičega. Sam sa svojim mislima. 23 sata na dan u potpunoj izolaciji. Morao je spavati gol bez jastuka i posteljine na krevetu. Nije mu dopušten pristup ni televiziji, ni štampi, čak ni prostoru za rekreaciju. Čak i taj jedan sat u danu bio je pod strogim nadzorom čuvara.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
