Ako je Donald Trump u ičemu bio konzistentan od početka svojeg mandata i izborne kampanje koja mu je prethodila onda je to njegova tendencija promjene mišljenja i stavova - što bi pak, dakako, značilo da je vrlo konzistentan u svojoj općenitoj nekonzistentnosti.
U jednom trenutku Trump kaže jedno da bi u idućem trenutku rekao nešto sasvim drugo, često potpunu inverziju. Zašto se češće ne posvećuje pažnja tome? Djelomično zbog činjenice da kod Trumpa ovaj vrtuljak stavova ide otprilike ovim redoslijedom: neprihvatljiv stav - kritika - prihvatljiv stav.
Može Trump pričati beskonačno o tome kako su mediji "zli" i kako ga pokušavaju nadmudriti, a on se kao ne da jer je pametniji od svih njih kolektivno - činjenica je i ta da uspijevaju Trumpa prilagoditi često i bez da je on sam toga posve svjestan. U javnosti iznimno nepopularni Trump volio bi da je drugačije te je naučio, vjerojatno elementarnom metodom pokušaja i pogrešaka, kako mu popularnost ipak malo poskoči kada vodeći mediji napišu nešto pozitivno o njemu.
Američke mase ne vole ni Trumpa ni vodeće medije, ali će ipak saslušati njihova priopćenja, makar i posredno (da, istina je da praćenje glavnih medija u SAD-u pada, ali zato se širi njihov doseg putem društvenih mreža gdje su se milenijalci preselili za vijesti - drugim riječima, mišljenja nalaze put do onih čija se mišljenja trebaju formirati).
Nema sumnje da to utječe na Trumpove stavove koji se mijenjaju lako i prelako. Primjerice, ne tako davno pričao je kako će on biti predsjednik "novog kova" koji će biti u stanju razgovarati sa svim svjetskim liderima i naći kompromis s istima. To je vjerojatno bila kritika upućena njegovom prethodniku Baracku Obami. No, nekoliko mjeseci kasnije Trump prijeti "potpunim uništenjem" Sjeverne Koreje, Iranu ne prijeti možda s "potpunim" uništenjem, ali u najmanju ruku sa "smjenom režima" i sukobom još uvijek neutvrđenih razmjera. Kubu ponovno gura u izolaciju, odnos s Rusijom sve je lošiji. Venezueli prijeti na razne načine... Drugim riječima, u kratkom periodu postao je znatno veći militarist od Obame koji je za vrijeme svojih mandata normalizirao odnose s Kubom, a skoro i s Iranom. Da, Obama je pokrenuo i nekoliko ratova, uključujući napad na Libiju, bombardiranje Jemena dronovima, destabilizaciju Sirije... Ali Trump u Ovalnom uredu još nije ni godinu dana, odnosno stigne još puno toga.
Mediji, i savjetnici oko njega, imaju daleko veći utjecaj na Trumpa no što bi on to ikada priznao, no ni ne mora, dovoljno je pogledati njegove izjave.
Zadnja nekonzistentnost (nešto što se u američkom žargonu tako prigodno naziva "flip-flop") poprilično je zanimljiva i ponovno se odnosi na Rusiju.
Dakle, tijekom vikenda u Vijetnamu se održavao APEC summit na kojem su uz brojne druge lidere iz regije Azije-Pacifik bili nazočni i Trump i ruski predsjednik Vladimir Putin.
Bila je to nova prilika za sastanak dvojice - i iako odnos njih očito neće nikada biti ono što su neki pretpostavljali da će biti kada je Trump izabran za predsjednika, nije teško složiti se da je dobro da lideri Rusije i SAD-a razgovaraju, pogotovo u situaciji gdje nedostatak komunikacije može rezultirati popriličnim eskalacijama (naročito u završnici sirijske krize).
Rusija je željela sastanak Trump-Putin. Štoviše, iz Moskve su dan ranije čak poručili kako je "sve dogovoreno", da bi uskoro iz Washingtona stigla poruka u stilu "pa baš i nije...".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
