"Ajmo Brandone!": Kako je stvoren najsubverzivniji američki poklič koji ne cilja samo predsjednika već i cjelokupan establišment

Imajući u vidu koliko malo toga se zapravo mijenja promjenom američke administracije ponekad jedino što preostaje je promatranje unutarnjih procesa, odnosno previranja u SAD-u. Jasno, domaća politika prati se s dozom pretjerane emocije i rivalstva te stoga možda bolji uvid dobivamo u promatranju sa strane. Ali čak da stavimo i potpuni znak jednakosti između Bidena i njegovog prethodnika Trumpa nemoguće je ne uočiti velike unutrašnje kontradikcije i ogromnu medijsku pristranost jednoj strani. Da je kojim slučajem Joe Biden Republikanac (prema nekim politikama zapravo bi se i jako dobro uklopio!) vjerojatno bi bio suočen s mnogobrojnim kritikama koje se, pošto je ipak Demokrat, ignoriraju, a često i krajnje trapavo.

Jedino gdje Biden može zaraditi pokoju opomenu tzv. medijskog establišmenta je tamo gdje je Trump dobivao rijetke pohvale od strane istog. Biden je kritiziran kad je ustrajao na okončanju rata u Afganistanu (i uspio u tome) dok je Trump hvaljen samo kad je davao naredbe za izvođenjem raketnih napada po Siriji.

Bidena pak, čak i da je najbolji predsjednik u američkoj povijesti (što nikako nije), do te mjere se medijski štiti da cijela situacija počinje djelovati bizarno, u nekim trenucima kao loše režirani kazališni čin. Tretira ga se u neku ruku kao što se prije sto godina tretiralo Paula von Hindenburga. Svi su znali da stari njemački predsjednik više nije u stanju voditi zemlju, ali nitko iz užeg kruga nije to želio reći na glas, a znamo kako je to na kraju zavr...