Posljednjih godina autor ovog članka redovito posjećuje Poljsku. Ova država je u jugoistočnoj Europi redovito predmet šala i poruga, trajnih predrasuda i nerazumijevanja, ali istina je sasvim drugačija. Poljska se iznimno razvila, ima nevjerojatne potencijale i moć koliko-toliko neovisne politike. Najveća slavenska zemlja u europskom klubu ujedno je i bučna protivnica dominacije Bruxellesa, što Poljaci s oduševljenjem prihvaćaju. Kao posljedica, Poljska se stalno demonizira kao radikalno desna i nacionalistička zemlja, puna ksenofobije i antisemitizma. Istina je ponešto drugačija. Nekadašnja radikalno desna stranka Liga poljskih obitelji u potpunosti se raspala, Samoobrana je nestala sa samoubojstvom svog lidera, a Pravo i pravednost (PiS) vuče silne društvene poteze koji im osiguravaju potporu od oko 45 posto glasova.
Što se tiče ksenofobije, razgovor s mnogim strancima izvan Europe pomaže u dobivanju sasvim drugačije slike od one koju se pokušava nametnuti Poljacima. Visoko obrazovanje je u Poljskoj otvoreno cijelom svijetu. U proteklih tri godine autor je upoznao mnoštvo Indijaca, Pakistanaca, Afrikanaca, Arapa, Turaka koji žive, studiraju i rade u Poljskoj. Njihov doživljaj Poljske i Poljaka (i to ne samo u Varšavi, već i u Gdanjsku, Torunu, Wroclawu i drugim gradovima) je sasvim drugačiji od slike ksenofobnog i nacionalističkog Poljaka. Mnogi govore kako je Poljska iznimno ljubazno prihvatila njihovo prisustvo, a što se tiče odbijanja nečijeg dolaska onda su to najviše Ukrajinci. Najmanje jedan milijun Ukrajinaca trenutačno radi u Poljskoj, ali procjene su da ih ima znatno više. Gospodarsko je u Ukrajini i dalje pod udarom sukoba na istoku zemlje i korupcije, a s obzirom da su se mnogi Poljaci preselili u zapadnoeuropske zemlje, Ukrajinci popunjavaju radne kvote. Poljaci i Ukrajinci su u složenim povijesnim i kulturnim odnosima, te je znatno veća ksenofobija prema Ukrajincima nego prema ne-Europljanima. Zapravo, u razgovoru sa studentima Gülenovog sveučilišta u Varšavi, te nastavnicima iz afričkih zemalja i Indije na drugim visokim učilištima po Poljskoj, saznajemo da se ovi imigranti osjećaju daleko bolje i sigurnije u Poljskoj nego primjerice u Italiji ili Francuskoj.
Nadalje, što se tiče antisemitizma, tu postoje povijesne zasade kojih se Poljska treba plašiti, ali PiS nije antisemitska stranka. Jarosław Kaczyński, čelnik ove stranke i osoba koja iz pozadine upravlja vladom, nastoji pokrenuti niz politika za promjenu poljskog društva nabolje. Zbog toga ima veliku potporu javnosti. Kaczyński je lukav i dobar igrač na europskoj razini. Privukao je u Poljsku nizozemski i britanski kapital, te za premijera predložio Mateusza Morawieckog, koji je kao nekadašnji menadžer, bankar, ekonomist, odvjetnik i povjesničar daleko pogodnije lice za europsku politiku od prethodnih predsjednika vlade. Proveo je snažnu reformu sudstva, pa Poljaci po prvi puta daju pravosuđu visoke ocjene povjerenja sucima. Ipak, na pozive za jaču suradnju s Rusijom Kaczyński odgovara negativno, iako Poljska i Rusija imaju duboke kulturne i povijesne veze.
Istovremeno se PiS optužuje za antisemitske zakone, što je čudno s obzirom da Poljska i Izrael imaju čvrste veze. Na poljskim ulicama se malo govori i zakonu o holokaustu koji je izazvao mnoštvo bure u svijetu. Trgovina, obrambena suradnja, pa i kulturne veze između Varšave i Tel Aviva su jake, a Kaczyński i PiS žele graditi s Izraelom još jače veze. Novi zakon predlaže kaznu zatvora do tri godine za bilo koju osobu koja optužuje poljsku državu ili narod za uključenost ili odgovornost za nacističko djelovanje u Poljskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Predloženi zakon je uzbudio kritičare poljske države, a izraelski parlamentarci su ukazali na povijesne dokaze o uključenosti nekih Poljaka u djelovanje nacističkog režima. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu prozvao je ovaj zakon pokušajem ponovnog pisanja povijesti. Poljsku je nacistička Njemačka napala u rujnu 1939. godine, te je zbog brojčanosti židovskog stanovništva u ovoj zemlji napravljen niz koncentracijskih logora, među njima i dva logora smrti – Treblinka i Auschwitz. Nijemci su ubili oko 1,9 milijuna ne-židovskog stanovništva i oko tri milijuna Židova za vrijeme okupacije Poljske, a brojni Poljaci su riskirali svoje živote za spašavanje i skrivanje svojih židovskih zemljaka. No, postoje i povijesni dokazi kako su Poljaci pomagali Nijemcima u ubijanju ili protjerivanju Židova. To poljska država sada ne može prihvatiti.
U Poljskoj se i dalje mogu susresti ljudi koji se sjećaju osobno ili iz priča svojih predaka kakvo je multikulturalno i multivjersko mjesto njihova zemlja bila prije Drugog svjetskog rata. U Varšavi se i dalje vide tragovi građanskog društva koje je cvalo i kojega se mnogi povijesni romantici danas s lažnom nostalgijom prisjećaju, iako je poljsko društvo tada bilo iznimno siromašno i onkraj mogućnosti današnjeg shvaćanja humanog življenja. Židovski tragovi u Poljskoj su vrlo jaki, s ostavštinom određivanja nekog mjesta ili dijela grada kao elitnog ili građanskog; ovdje sada žive potomci komunističkih aparatčika. Najgore je što je gotovo nestala kultura gradova na istoku Poljske, gdje su Židovi činili važan srednji sloj, razvijali s Poljacima i Bjelorusima trgovinu i kulturu, ali od toga je ostala samo oronula arhitektura kao avet nekadašnjih romantiziranih vremena. Takvu povijesnu idilu donekle pokušava vratiti i novi zakon, koji smatra da su Poljaci i Židovi zajedno patili pod nacistima (što je istina), te da Poljska nije stvorila satelitsku državu kao što su to uradili Ukrajinci, Slovaci ili Hrvati (što je također istina). Zakon zapravo priznaje kako su postojali pojedinci koji su surađivali s nacistima, ali njihove slučajeve treba promatrati individualno, a ne kao čin poljskog pristanka uz njemačku zločinačku politiku. U toj priči ima dosta šupljih stvari, ali zakon nije antisemitskog karaktera, niti PiS to želi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
