Njemačka konzervativna Kršćansko-demokratska unija (CDU) i njezina bavarska stranka-sestra Kršćansko-socijalna unija (CSU) pronašla je ponovno mogućnost da sa Socijaldemokratskom strankom Njemačke (SPD) stvori novu veliku koaliciju. Ovdje, u okolici Düsseldorfa, kao i u cijelom Porajnju, području velike njemačke gospodarske aktivnosti, javnost, ali i mnogi privatni građani bruje o mogućnostima koji izviru iz dokumenta dugačkog 28 stranica u kojemu ove političke stranke izražavaju potporu prijedlozima Emmanuela Macrona i Europske Komisije o reformi u Europskoj Uniji i budućem razvoju Europe. Po prvi puta vlada koju vodi Angela Merkel predlaže takav hrabar i sveobuhvatan reformski plan za Europsku Uniju, a svima je jasno da te reforme ne može biti bez Njemačke. Ovo je možda najveći potez ka kontinentalnoj integraciji koju je Berlin dopustio još od Maastrichtskog sporazuma prije četvrt stoljeća. No, u planu se jasno i nedvosmisleno vidi ruka Martina Schulza, predsjednika SPD-a i bivšeg predsjednika Europskog parlamenta, kao i Merkeličino preoblikovanje vlade iz tehnokratskog kruga u tijelo koje provodi plansku i idejnu politiku.
No, nisu svi ovdje u Njemačkoj zadovoljni. U planu nema niti riječi o znatnim poteškoćama i posljedicama eurokrize. Ne piše se o golemoj neuravnoteženosti koja utječe na gospodarske temelje ovakve Unije. Moramo znati da Nijemcima nikad u posljednjih dvadeset godina nije bilo bolje nego sada. Po cijeloj se Njemačkoj neprestano gradi, nezaposlenost je mala, u ovu zemlju hrli na stotine tisuća ljudi u potrazi za poslom – među njima i sve više mladih Hrvata. To ujedno znači da Nijemci ne žele promjene takve putanje i da se temelji gospodarstva u Europi moraju sačuvati pod svaku cijenu. Stoga se u njemačkim medijima i na ulici može čuti velika zabrinutost zbog bliske suradnje s Francuskom. Osovina Pariz-Berlin bi trebala biti nova vodeća sila kojom će se planirati europska politika i riješiti svi problemi. Novim bilateralnim ugovorom s Parizom stvorit će se temelj nove Europe, u kojoj će Francuska i Njemačka predvoditi sve ostale. Kad barem ne bi bilo onih koji govore koliko je ta ideja uska, egoistična i nemaštovita, te kakvu poruku šalje drugim članicama Unije!
To jest, ako do velike koalicije uopće i dođe. U povijesti njemačkoj kancelarskog sustava, koalicijska vlada se obično stvarala uz pomoć liberala, a do velike koalicije dviju oprečnih svjetonazorskih stranaka – konzervativaca i socijaldemokrata – dolazilo je uvijek samo u trenutcima velike nacionalne potrebe ili prijelomnih stvari. Sada je to brak iz čiste pragmatičnosti, kako bi i jedni i drugi ostali na vlasti. Doista, Nijemci jesu često pragmatični, ali postoje neke granice koje ne žele prijeći. Politički neukus je jedna od tih stvari, što osobito šteti vodećim strankama jer imaju novu, neželjenu i prosvjednu oporbu koja je preko noći dobila velik broj potpore njemačkih građana.
'Dragi SPD-ovci, doista?', pitaju se mnogi Nijemci. Oni ne žele gledati još jedan politički horor u kojoj se njemačka socijaldemokracija samouništava, a čije bolove prikazuju na svim stranama. I dok se Schulz iz petnih žila nastoji prikazati kao pragmatičan političar koji stvara ovu koaliciju kako ne bi nastala neka gora, njegova vlastita stranka smatra kako time gubi socijaldemokratski duh. Ako to uopće i postoji u ovim scenama 'kada utihnu jaganjci', jer se drugovi broje kao ovce samo po pitanju jesu li za ili protiv velike koalicije, odnosno tko je već prije o tome nešto znao ili tko nije pojma imao što se sprema. U razgovoru s pojedinim lokalnim SPD-ovcima u Düsseldorfu, autor ovog članka je saznao kako među socijaldemokratima sve više raste nova njemačka riječ: Jein – spoj Ja i Nein – s obzirom da se nikad ne zna kada će te ovce krenuti na klanje.
Socijaldemokrati su sada u teškom položaju. S jedne strane imaju mogućnost srušiti Angelu Merkel i vjerojatno ju maknuti s pozicije kancelarke. No, to je velik rizik, jer Merkel ima mogućnost uvjeravanja i umjesto svoje propasti može uspjeti napraviti manjinsku vladu uz tihu potporu oporbenih liberalnih i desnih stranaka, a možda i ponekog socijaldemokrata. Druga alternativa je pozvati na nove, vjerojatno katastrofalne izbore po SPD; takvi izbori bi u najboljem slučaju maknuli SPD u stranu i dali bi socijaldemokratima priliku da se i dalje bore u oporbi, ali da imaju mogućnost skladne suradnje s Berlinom oko pitanja budućnosti Europske Unije. U najgorem slučaju bi takvi izbori pokazali da je SPD velika, masovna narodna stranka koja pripada prošlosti. Ne radi se ovdje o pretjerivanju. Unatoč pokušaju Gerharda Schrödera za određenom reformom socijaldemokrata, SPD nije učinio velike promjene koje je Merkel uvela kada je CDU proglasila strankom čistog centra (die Mitte) i jasno rekla kako stare ideje više ne prolaze. Stoga, SPD ima samo dvije alternative, obje loše.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
