Unatoč očekivanjima da će Donald Trump snažno favorizirati Izrael, američki je predsjednik 3. svibnja ugostio palestinskog vođu Mahmuda Abasa i tom prilikom izjavio kako smatra da nije teško postići izraelsko-palestinski mirovni dogovor. Opušteni i nasmijani, Abas i Trump su naglo povećali nade da bi se mogao postići dogovor o nastanku dvije države, dogovor koji je trajan biljeg neuspjeha američkih predsjednika od Billa Clintona naovamo. Na kraju susreta, Abas je poručio da Palestinci konačno imaju nadu s Trumpom, u društvu cijeloga vrha američke nove administracije i Trumpovih savjetnika, među kojima su i vrlo proizraelski orijentirani ljudi. U svom uobičajenom tonu, Trump je izjavio da možda nije toliko teško doći do rješenja kako se čini; 'potrebne su dvije voljne strane. Mi (Amerikanci, op.a.) vjerujemo da je Izrael voljan. Mi vjerujemo da ste vi voljni. A ako ste voljni, onda ćemo napraviti dogovor'.
Teško je tome vjerovati. Zapravo, čini se da je samo Trump uvjeren da je moguće postići mirovni dogovor u jednom od najdužih sukoba današnjice i povoda izgleda Bliskog istoka u suvremenom dobu. Ali ni Abas niti izraelski premijer Benjamin Netanyahu ne vjeruju da će se postići taj dogovor. Njih zanima samo kako održati važan odnos s predsjednikom SAD-a i istovremeno sudjelovati u bilo kojem procesu koji on zamisli, bez nakane da taj proces doista i uspije.
Trump svakom svom političkom činu pristupa kao biznismen i gleda ravnotežu ekonomske logike ponude i potražnje. Međutim, u politici ta logika teško opstaje. Stoga je za očekivati da će Trump brzo napustiti svoj optimizam, da bi se naknadno on opet vratio. Hirovitost američkog predsjednika obilježava pristup svim vanjskopolitičkim pitanjima, pa tako i ovom. Kada je Trump dobio izbore, neki ljudi u izraelskoj vladi smatrali su da je to kraj rješenja dviju država, kraj mirovnog procesa i prilika da se konačno zauzmu svi potrebni teritoriji. Sasvim iznenada, Trump je poručio da se zaustave gradnje naselja, a prošlog tjedna je tome pridodao da nema razloga zbog kojih Izraelci i Palestinci ne bi postigli mir. Najbolje od svega, izraelsko-palestinski odnos uopće nije prioritet američke vlade, već osobna želja Trumpa, želja koja je dovela do poraza mnogih stanovnika Bijele kuće.
Abas je došao u Washington u vrijeme kada ga ne izaziva samo islamistički pokret Hamas, koji kontrolira Pojas Gaze i koji je ovog tjedna izdao novi manifest, već ima problema u vlastitom pokretu Fatah, gdje su drugi čelnici razočarani njegovim vodstvom. Godinama je predsjednik Palestinske samouprave padao u očima svog naroda i sada ima malo političkog prostora za manevriranje. Poziv u Washington pokazuje da Amerikanci ipak računaju na njega i govore o zaustavljanju proizraelskih poteza. Primjerice, Trump je na sva zvona obećavao da će američko veleposlanstvo iz Tel Aviva preseliti u Jeruzalem, ali je mudro odlučio odgoditi takav potez. O tome će sigurno biti riječi kada Trump krene na svoje prvo vanjskopolitičko putovanje. Nije nikakav simbolizam već realna poruka što će posjetiti redom Saudijsku Arabiju, potom Izrael, te na kraju Vatikan.
Trumpova očekivanja ipak nailaze na ozbiljne probleme. Jedan od njih je sama Netanyahuova vlada, koja riječima podržava mirovni proces, a čini sve da ga zaustavi. I Palestinci moraju preuzeti dio odgovornosti. Iako Hamas sada govori da je otvoren za palestinsku državu u granicama prije rata 1967., njihove nove izjave odbijaju priznati legitimnost cionističkog entiteta. Za Hamas to je golem korak. Revizija osnivačkih ciljeva Hamasa iz 1988. jasno pokazuje želju šejha Ahmeda Jasina i ostalih osnivača koji su demarkirali prostor islamske palestinske države od Sredozemnog mora do Jordana, uključujući cijeli Izrael i Zapadnu obalu. Povelja prikazuje izraelsko-palestinski sukob kao onaj između islama i židovskih heretika, te se odbija bilo kakvo prihvaćanje izraelskog vlasništva nad tim područjem.
Tijekom godina su čelnici pokreta, pa i sam Jasin, prihvatili da postoji velik raskorak između osnivačkog akta i stvarnosti. Iako veliki prosvjedni skupovi i marševi koje Hamas organizira u Pojasu Gaze i dalje pozivaju na uništenje Države Izrael i osnivanje islamske države na njenom području, glavni Hamasovci su pokušali uskladiti ciljeve pokreta s postojanjem Izraela. Jasin i politički čelnik Haled Mešaal pokušali su otvoriti skrivene diplomatske kanale kojim bi se zajamčio prestanak vatre dok Hamas sam ne promisli o svojim vjerskim tumačenjima svete borbe protiv Izraela. U tim inicijativama se Izrael formalno ne priznaje, ali se traži dugoročno primirje i završetak oružane borbe, temeljeno na razumijevanju kako će se buduća palestinska država stvoriti na granicama iz 1967. Te inicijative su nastavljene i nakon što su Izraelci definitivno odbacili takve prijedloge. Prošlog tjedna je obilježena pedeseta godišnjica Šestodnevnog rata 1967. a u svojoj poruci iz Katara (gdje je u svojevrsnom egzilu) Mešaal je javno priznao da je Hamas voljan raspraviti palestinsku državu u tim granicama. Sam Mešaal se više neće kandidirati za Hamasovo političko čelništvo, te je taj pragmatizam više odraz Hamasovih potreba i preživljavanja u teškim gospodarskim problemima, povećanim sankcijama koje je Abas postavio Gazi prošlog mjeseca kako bi srušio političku moć ovog pokreta.
I upravo tu, na terenu, može se vidjeti stvarnost suživota koji je daleko veći nego što se čini. Lokalne samouprave moraju surađivati po pitanjima zapošljavanja, vodoopskrbe, infrastrukture. Međuovisnost je velika, što posebno potvrđuju lokalni imami i rabini, nastojeći da vjerske razlike ne ometaju sposobnost življenja bez oružja. U dobrom dijelu takvog ponašanja sa strane Izraelaca ulogu ima i čista demografija. Broj Izraelaca-Židova će do 2030. i 2050. rasti, ali ne toliko snažno i brzo kao broj Arapa. Zapravo, u samom Izraelu (izvan Palestinske samouprave) Arapi će nadjačati trećinu stanovništva i nastaviti rasti do trenutka kada će činiti polovicu stanovnika Države Izrael. Takva čista demografska slika govori da će Izraelci morati promisliti svoju budućnost u realnim brojkama – ili napustiti zemlju i tražiti Novi Izrael negdje drugdje.
Osim pedesete godišnjice Šestodnevnog rata, Izrael je ovih dana proslavio i 69. godišnjicu svog postojanja, koja je snažno zasjenjena i pokazuje veću prisnost uz vojne pobjede nego uz funkcioniranje države. Nije ni čudo, kada u Deklaraciji nezavisnosti od 14. svibnja 1948. stoji da će Država Izrael biti temeljena na slobodi, pravdi i miru kako su predvidjeli proroci Izraela. Također u njoj piše da će Država Izrael osigurati potpunu jednakost građanskih i političkih prava svih svojih građana, bez obzira na religiju, rasu ili spol. Poziva arapski narod, stanovnike Države Izrael, da održe mir i sudjeluju u gradnji države na načelima potpunog i istovjetnog građanstva i skladnu predstavljenost u svim državnim institucijama. Čini se da je za Tel Aviv bolje slaviti vojne pobjede, nego čitati što piše u osnivačkim aktima modernog Izraela.
Vraćajući se pitanju Abasa, važno je istaknuti da je prije svog posjeta Washingtonu otišao u Kairo 29. travnja te u Aman 30. travnja. Dva američka saveznika na Bliskom istoku postali su ključni sudionici strategije pregovora o Palestini. Pokojni palestinski vođa Jaser Arafat je rutinski posjećivao Egipat prije svake svoje velike odluke, a Abas je dodao jordansku prijestolnicu kao drugu najvažniju arapsku zemlju koju mora posjetiti da bi primio konzultacije o bilo kojem svojem činu. Naravno, Jordan i Egipat su dvije zemlje koje su nadzirale palestinski teritorij prije izraelske okupacije 1967. Ujedno su to dvije zemlje koje su potpisale mirovni ugovor s Izraelom i čine granicu s palestinskim područjem. A sada ove dvije zemlje moraju pripomoći u planu od devet točaka kojim Amerika prihvaća rješenje dviju država uz istovremeni zahtjev za reformom palestinske sigurnosti u suradnji s Izraelom, otvaranja kontrolnih točaka na prilazu Gazi i praktično pokazivanje da su Palestinci raskrstili s terorističkim aktivnostima.
Stoga stalni odlasci Abasa i drugih palestinskih čelnika u Jordan i Egipat nisu ni simbolični niti protokolni susreti. Kairo i Aman služe kao patroni palestinskog vodstva u svim strategijama pregovaranja, što je postalo tim više jasnije nakon što su ove dvije zemlje napisale odluke summita Arapske lige održanog u Jordanu 29. ožujka. Jordan ujedno preuzima predsjedavanje Arapskom ligom do ožujka 2018. kada će Saudijska Arabija postati novom predsjedateljicom. S najvećom arapskom zemljom iza sebe (Egipat) i predsjedavateljem Arapske lige (Jordan) Abas se nada da će barem malo promijeniti u svoju korist ravnotežu snaga i pronaći put svom političkom spasenju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
