Iz zbirke pjesama "Vrtlar"
Poezija je čarobna umjetnost. To je kreacija jezičnih čarolija koje su stvorene kako bi nam otvorile oči, kako bi nam otvorile vrata i zaželjele nam dobrodošlicu u jedan novi svijet, veći svijet, svijet u kojem ćemo se osloboditi sigurnih strategija našeg opreznog uma.
Poezija može biti opasna, ali je ujedno i potrebna, jer možda više nikad nećemo biti isti nakon što pročitamo pjesmu koja izravno dotiče dubine našeg života. Takvo iskustvo nas ispuni, otvori nam oči, povede nas u dubine našega bića. Takva poezija, poezija koja dotiče naše suptilne razine, svakako je potrebna kako bi ispunila ljudski život.
Poezija je svjedok ljudskog duha i života. Svaka vrijedna pjesma otvara nam jedan pejzaž kroz koji upoznajemo elemente životne stvarnosti. Poeziju nastojimo doživjeti te na taj način obogatiti dušu novim spoznajama.
U drevnoj Indiji poezija je zauzimala jako važno mjesto. Mnoge pjesme, himne, kao i opširni epovi učili su se napamet, pjevali su se i prenosili s generacije na generaciju. Budući da se do perioda klasične sanskrtske književnosti autorstvo pripisivalo božanskoj inspiraciji, a ne vlastitoj pjesničkoj nadarenosti, mnogi autori ostali su nepoznati. Oni su se smatrali samo prenositeljima božanske poruke.
Indijska poezija ne može se pohvaliti samo svojom lijepom formom, već nutarnjim bogatstvom i ljepotom. Njihova istinska ljepota svakako je više od osjetilnog doživljaja, sviđanja i nesviđanja. Za drevne ljude, umjetnost je predstavljala način otvaranja svijesti prema Istini, Bogu, Stvarnosti. Bila je nešto ozbiljno i važno, i izražavala je onu vječnu istinu u čovjeku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
