Točno prije pet stotina godina, 31. listopada, augustinski redovnik Martin Luther je navodno zabio svojih slavnih 95 teza na vrata njemačke crkve, čime se pobunio protiv crkvene prodaje oprosta za grijehe. Dramatična deklaracija ovog redovnika započela je stoljeća teoloških kavgi i krvavih ratova. Također je ona dovela do cvjetanja protestantizma i njezinih mnogih denominacijskih tradicija. Za cjelokupnu Crkvu, međutim, to nije dobro, jer se ne slaže s Isusovom porukom da svi budu Jedno. U Lutherovo vrijeme se kršćanstvo već razbilo na pravoslavlje i rimokatoličanstvo, a neki drugi disidenti, napose anglikanci, već su postali prominentni smjerovi. Protestantska reformacija dodatno je pojačala taj trend.
U 16. stoljeću ljudi su se ubijali zbog teoloških rasprava. Zbog toga mnogi 'obilježavaju' 500. godišnjicu Reformacije, ali ju ne slave. Napori za stvaranjem kršćanskog jedinstva (ekumenizam) često nosi upravo biljeg takve povijesne tuge. Predrasude rođene u proteklom nasilju se ne mogu jednostavno nadići. Stoljeće i pol nakon Luthera, kršćanski reformatori i njihovi politički saveznici diljem Europe borili su se protiv Katoličke crkve i Svetog Rimskog Carstva njemačke narodnosti. Katolici su klali protestante, protestanti katolike. Obje skupine su proganjali skupine kao što su anabaptisti, vjernici koji su zagovarali krštenje odraslih, a ne djece. Većina tradicija nije nastalo slučajno: mnogi vjerski vođe su riskirali vlastite živote zbog posebne interpretacije Biblije.
I dok su odnosi među kršćanima daleko mirniji nego prije pet stotina godina, napetosti između teoloških škola i želje za jedinstvenom Crkvom su postale složenije. Kako raste globalno kršćanstvo, tako rastu i te napetosti. Posebno se kroz proteklo stoljeće uvidjela trajna podijeljenost kršćanskih skupina. Sredinom 19. stoljeća, Evangelički savez je nastojao ujediniti protestantske skupine kako bi se suočili s dječjim radom i lošim uvjetima tvorničkih radnika; od tuda je 1910. nastao Svjetski sabor crkava, koji je ujedinio pravoslavne, anglikanske, starokatoličke i glavne protestantske denominacije. No, sve donedavno, raskol katolika i protestanata se činio nesavladivima. Tek je Drugi vatikanski koncil, u 1960.-ima, doveo do promjene u tim odnosima, čak do naznaka suradnje.
Taj Koncil je pozvao na obnovu jedinstva među svim kršćanima. Luteranska svjetska federacija i Katolička crkva su 1999. došli do konsenzusa oko osnovne doktrine spasenja – kako ljudi mogu doći u raj – što je bila jedna od ključnih točki razlaza od Reformacije. Ta želja za obnovom odnosa se može vidjeti posljednjih godina. Prošlog listopada je papa Franjo posjetio sjedište Luteranske crkve u švedskom Lundu, gdje su luterani i katolici zajedno slavili euharistiju. Njihova zajednička deklaracija napomenula je ulogu Reformacije u davanju većeg značaja Bibliji u crkvenom životu, vezano za tradiciju 'sola scriptura' u reformiranim crkvama. Ipak, teško se može govoriti o nekom jasnom napretku. Luterani se i dalje ne slažu s vrhovnim autoritetom pape ili pravoslavnim (a od Vatikana II. i katoličkim) sinodalnim uređenjem eklezijalne vlasti. Uostalom, sami luterani su razdijeljeni, pa ni Luteranska svjetska federacija ne govori u ime svih luterana.
Papa je oprezan u odnosu s protestantima, jer nije siguran u vlastito zaleđe. Hoće li katolici (a osobito njihovi biskupi) dopustiti tako brz ekumenski put? Njegova ekumenska moć se daleko više vidi u odnosima s pravoslavnim crkvama, a taj je odnos došao do međusobnog priznavanja sakramenata i dogovora oko nekih glavnih dogmi. I tu je velika prepreka katoličko inzistiranje na papi kao primatu u cijeloj Crkvi, ali i pravoslavni imaju goleme sumnje u ekumenske pristupe reformiranima. Jednostavno, za staru crkvu su nove previše skrenule s puta vjere. Mnogi danas misle da je ekumenizam samo ulaženje u razgovor s drugima kako bi se pokazalo katoličanstvo kao najbolji kršćanski odabir. A i kada se dođe do nekog teološkog dogovora, on teško dolazi među narod. Ekumenizam se svodi na čestitanja i poljupce pred kamerama, a na terenu jačaju međusobne uvrede i predrasude koje potom služe za jačanje nacionalističkih sukoba. Pogleda li se samo Bosna i Hercegovina, jasno je o čemu se govori.
Gledajući BiH, moguće je lako primijetiti radikalnu političku mobilizaciju religijskih zajednica, vjerovanja i vjerskih simbola u službi politike. U BiH nacija i vjera su stopljene jedna u drugu, čime politika uvelike zlorabi religiju za vlastite trenutačne interese. Religija se najčešće miješa u politiku u domeni zakonodavstva odnosno u širok opseg javnih politika (brak, obitelj, zdravstveni odgoj, rad nedjeljom, abortus, eutanazija, prodaja kontracepcijskih sredstava, itd). I dok pojedina religija može biti dijelom problema (posebice u društvima kao što je BiH, Makedonija, Kosovo, gdje je religijska pripadnost u središtu sukoba ili dopušta postati dijelom nacionalističkih ili etničkih težnji), ona ujedno uključuje u svojoj tradiciji široki spektar učenja koji vode dobrosusjedskim odnosima i poboljšanju čovječanstva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
