Kada se velike sile gledaju kroz nuklearni nišan ugrožen je i opstanak svijeta, u najmanju ruku ljudske civlizacije, a vrijeme Hladnog rata dovelo je taj strah do vrhunca... Sredinom 80-ih godina broj aktivnih nuklearnih bojevih glava dosegao je svoj vrhunac: 70,300. Za komparaciju, danas ih je aktivno "svega" 3,5 tisuća, a ukupan broj nuklearnih bojevih glava pao je na oko 14 tisuća.
Kolika bi bila magnituda uništenja da je na vrhuncu Hladnog rata izbio nuklearni sukob između NATO-a i Varšavskog pakta, odnosno SAD-a i SSSR-a? Dovoljno je reći da bi to bio scenarij totalne, ali i uzajamne destrukcije. Upravo taj "uzajamni" karakter u neku ruku sprječavao je da do takvog nuklearnog rata dođe - jer onaj koji se odvaži na prvi udarac bio bi podjednako uništen u uzvratnom. Dovoljno za miran san? Teško. Naime, uvijek je - barem kod "normalnih" ljudi - postojalo pitanje: što ako se dogodi nekakva pogreška? Što ako jedna strana pomisli da je napadnuta, a zapravo nije, te odluči "uzvratiti"?
Takvih opasnih situacija zapravo je bilo nekoliko, no možda najopasnija od svih dogodila se 26. rujna 1983. godine...
Stanislav Petrov bio je potpukovnik sovjetskih protuzračnih snaga zadužen za upravljanje sistemom "Oko" - sistemom za ranu dojavu nuklearnog napada. Tog dana, neposredno nakon ponoći, dogodilo se nešto najgore što je Petrov mogao doživjeti na svom poslu: sistem je javio kako je SAD upravo lansirao nuklearnu raketu na SSSR!
Napad je počeo? SAD je odlučio u ranu jesen 1983. pokrenuti iznenadno nuklearno uništenje Rusije? Sustav tako tvrdi - interkontinentalna balistička raketa upravo je ispaljena iz SAD-a i ide prema Rusiji...
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
