Gledajući unatrag godinu koja je za nama, moglo bi se reći da je ona bila zapravo kontinuitet većih događanja koja su se dogodila, ili su se počela događati, one prethodne, 2016. godine.
U mnogočemu ova godina bila je nastavak na neke prijelomne trenutke - kada je krajem 2016. završena bitka za Aleppo, moglo se pretpostaviti u kojem pravcu će ići rat u Siriji. Obje sukobljene strane neslužbeno su se "dogovorile" i pristale voditi se teorijom da ona strana koja pobjedi u bitci za najveći grad Aleppo će biti ona koja će dobiti ovaj teški rat. Te izjave mogli smo čuti u ljeto 2012. od strane vladinih i opozicijskih snaga. Ispostavilo se kako su bili u pravu jer 2017. godina postala je godina kada je sirijska vojska preuzela čvrstu inicijativu te je do sada oslobodila gotovo cijeli teritorij.
Postoje određena konkretna nastojanja da se izbjegne daljnji rat na sjeverozapadu zemlje, no teško da će 2018. ponuditi mir s takvim uvjetima - vjerojatnije je da će ipak doći do bitke za Idlib koja će ponovno zaprijetiti većim angažmanom vanjskih sila, naročito Turske.
Kada govorimo o Turskoj za nju je 2017. godina također bila nastavak ključnih događaja iz 2016., točnije jednog propalog puča protiv Erdogana. Važnost tog neuspjelog puča itekako se osjetila tijekom ove godine - pokušaj puča transformirao je Tursku u godinu dana do te mjere da bi za istu transformaciju Erdoganu vjerojatno trebalo 5 do 10 "mirnih godina". Pod okriljem lova na pučiste i njihove saveznike Erdogan i vladajuća klasa napravili su čistku kakva se u novijoj povijesti ne pameti - ista čak još i traje, no sada je već u "koga bismo još mogli uhititi?" fazi.
Situacija u Turskoj mogla bi poslužiti kao udžbenički primjer po pitanju kako izgraditi autoritarnu silu u 21. stoljeću. Nema sumnje da će u ovoj transformaciji doći do degradacije, a možda čak i nestanka, turske vibrantne progresivne scene koja je ranije Erdoganu itekako uspješno smetala bivajući u stanju na ulice izvesti stotine tisuća, pa i milijune prosvjednika. Ali ne nakon propalog puča u Turskoj jer svaki prosvjednik može biti proglašen Gulenovim doušnikom.
Europa kao Europa pak njeguje svoju kolekciju rukavica koje koristi po potrebi. Za Erdoganovu Tursku svakako imaju poseban set jer ako je tipično europsko moraliziranje oko ljudskih prava trebalo biti negdje usmjereno onda je trebalo biti prema Ankari tijekom zadnjih godinu dana. Turski novinari, akademici i druga inteligencija zavapila je "Bruxelles, pomaži!", no Erdoganu je bilo dovoljno Europi samo pokazati ključeve kapije koja na njenim granicama drži tko zna koliko očajnika koji su spremni propješačiti i pola svijeta da pobjegnu od svoje tužne sudbine sanjajući bolji život.
Dakako da to nije opravdanje - štoviše, veliko je pitanje što bi Europa na sve to rekla da ne po...
U mnogočemu ova godina bila je nastavak na neke prijelomne trenutke - kada je krajem 2016. završena bitka za Aleppo, moglo se pretpostaviti u kojem pravcu će ići rat u Siriji. Obje sukobljene strane neslužbeno su se "dogovorile" i pristale voditi se teorijom da ona strana koja pobjedi u bitci za najveći grad Aleppo će biti ona koja će dobiti ovaj teški rat. Te izjave mogli smo čuti u ljeto 2012. od strane vladinih i opozicijskih snaga. Ispostavilo se kako su bili u pravu jer 2017. godina postala je godina kada je sirijska vojska preuzela čvrstu inicijativu te je do sada oslobodila gotovo cijeli teritorij.
Postoje određena konkretna nastojanja da se izbjegne daljnji rat na sjeverozapadu zemlje, no teško da će 2018. ponuditi mir s takvim uvjetima - vjerojatnije je da će ipak doći do bitke za Idlib koja će ponovno zaprijetiti većim angažmanom vanjskih sila, naročito Turske.
Kada govorimo o Turskoj za nju je 2017. godina također bila nastavak ključnih događaja iz 2016., točnije jednog propalog puča protiv Erdogana. Važnost tog neuspjelog puča itekako se osjetila tijekom ove godine - pokušaj puča transformirao je Tursku u godinu dana do te mjere da bi za istu transformaciju Erdoganu vjerojatno trebalo 5 do 10 "mirnih godina". Pod okriljem lova na pučiste i njihove saveznike Erdogan i vladajuća klasa napravili su čistku kakva se u novijoj povijesti ne pameti - ista čak još i traje, no sada je već u "koga bismo još mogli uhititi?" fazi.
Situacija u Turskoj mogla bi poslužiti kao udžbenički primjer po pitanju kako izgraditi autoritarnu silu u 21. stoljeću. Nema sumnje da će u ovoj transformaciji doći do degradacije, a možda čak i nestanka, turske vibrantne progresivne scene koja je ranije Erdoganu itekako uspješno smetala bivajući u stanju na ulice izvesti stotine tisuća, pa i milijune prosvjednika. Ali ne nakon propalog puča u Turskoj jer svaki prosvjednik može biti proglašen Gulenovim doušnikom.
Europa kao Europa pak njeguje svoju kolekciju rukavica koje koristi po potrebi. Za Erdoganovu Tursku svakako imaju poseban set jer ako je tipično europsko moraliziranje oko ljudskih prava trebalo biti negdje usmjereno onda je trebalo biti prema Ankari tijekom zadnjih godinu dana. Turski novinari, akademici i druga inteligencija zavapila je "Bruxelles, pomaži!", no Erdoganu je bilo dovoljno Europi samo pokazati ključeve kapije koja na njenim granicama drži tko zna koliko očajnika koji su spremni propješačiti i pola svijeta da pobjegnu od svoje tužne sudbine sanjajući bolji život.
Dakako da to nije opravdanje - štoviše, veliko je pitanje što bi Europa na sve to rekla da ne po...
