2017: Godina kontinuiteta kao uvod u prijelomnu - Neka pitanja morat će se riješiti i od esencijalne su važnosti za koračanje u budućnost

Gledajući unatrag godinu koja je za nama, moglo bi se reći da je ona bila zapravo kontinuitet većih događanja koja su se dogodila, ili su se počela događati, one prethodne, 2016. godine.

U mnogočemu ova godina bila je nastavak na neke prijelomne trenutke - kada je krajem 2016. završena bitka za Aleppo, moglo se pretpostaviti u kojem pravcu će ići rat u Siriji. Obje sukobljene strane neslužbeno su se "dogovorile" i pristale voditi se teorijom da ona strana koja pobjedi u bitci za najveći grad Aleppo će biti ona koja će dobiti ovaj teški rat. Te izjave mogli smo čuti u ljeto 2012. od strane vladinih i opozicijskih snaga. Ispostavilo se kako su bili u pravu jer 2017. godina postala je godina kada je sirijska vojska preuzela čvrstu inicijativu te je do sada oslobodila gotovo cijeli teritorij.

Postoje određena konkretna nastojanja da se izbjegne daljnji rat na sjeverozapadu zemlje, no teško da će 2018. ponuditi mir s takvim uvjetima - vjerojatnije je da će ipak doći do bitke za Idlib koja će ponovno zaprijetiti većim angažmanom vanjskih sila, naročito Turske.

Kada govorimo o Turskoj za nju je 2017. godina također bila nastavak ključnih događaja iz 2016., točnije jednog propalog puča protiv Erdogana. Važnost tog neuspjelog puča itekako se osjetila tijekom ove godine - pokušaj puča transformirao je Tursku u godinu dana do te mjere da bi za istu transformaciju Erdoganu vjerojatno trebalo 5 do 10 "mirnih godina". Pod okriljem lova na pučiste i njihove saveznike Erdogan i vladajuća klasa napravili su čistku kakva se u novijoj povijesti ne pameti - ista čak još i traje, no sada je već u "koga bismo još mogli uhititi?" fazi.

Situacija u Turskoj mogla bi poslužiti kao udžbenički primjer po pitanju kako izgraditi autoritarnu silu u 21. stoljeću. Nema sumnje da će u ovoj transformaciji doći do degradacije, a možda čak i nestanka, turske vibrantne progresivne scene koja je ranije Erdoganu itekako uspješno smetala bivajući u stanju na ulice izvesti stotine tisuća, pa i milijune prosvjednika. Ali ne nakon propalog puča u Turskoj jer svaki prosvjednik može biti proglašen Gulenovim doušnikom.

Europa kao Europa pak njeguje svoju kolekciju rukavica koje koristi po potrebi. Za Erdoganovu Tursku svakako imaju poseban set jer ako je tipično europsko moraliziranje oko ljudskih prava trebalo biti negdje usmjereno onda je trebalo biti prema Ankari tijekom zadnjih godinu dana. Turski novinari, akademici i druga inteligencija zavapila je "Bruxelles, pomaži!", no Erdoganu je bilo dovoljno Europi samo pokazati ključeve kapije koja na njenim granicama drži tko zna koliko očajnika koji su spremni propješačiti i pola svijeta da pobjegnu od svoje tužne sudbine sanjajući bolji život.

Dakako da to nije opravdanje - štoviše, veliko je pitanje što bi Europa na sve to rekla da ne postoji Erdoganove imigrantske ucjene. Naime, Turska može postati još i autoritarnija, može klizati još poprilično, sve dok je "saveznik" može raditi više-manje što želi, a Erdogan je to lukavo napipao i sada se ne libi koristiti tu spoznaju u svoju korist. Koliko daleko može Turska "kliziti" od tzv. europskih ideala o demokraciji i ljudskih prava? Poprilično - može ići i sve do Saudijske Arabije koja je i dalje na Zapadu uvaženi saveznik i partner.

No, reći će neki, Turska nam je daleko (baš i nije, no dobro), ono o čemu bi trebali brinuti je naš prostor, Europa. Itekako. Europa se mijenja pred našim očima, a ova godina je za nju bila još jedna teška u nizu.

Oporavak od Brexita? Možda, ali pitanje je tko zapravo "plače" za Britanijom. Kada bi se neke stvari malo bolje posložile, Brexit bi mogao biti najbolje što se Europi dogodilo. Razlog je i više nego očit - u Europi SAD ima na raspolaganju cijelu "trojansku ergelu", no "konj" na kojeg su ipak najviše mogli računati - odnosno nisu ga morali pomno nadzirati - je uvijek bila Britanija.

Mogu to biti puste želje ili čak i utopija, ali realno gledajući fundamentalni problem Europe njen je nedostatak suvereniteta, a to će priznati i pojedini najviši EU dužnosnici ako im se omogući. Nažalost, gotovo nitko ozbiljno ne gura prema snažnijoj i, što je najvažnije, suverenoj Europi. Da, postoje projekti, zamisli, jačanje ovog i onog, ali to je sve na razini diplomatsko-akademskih krugova - takve želje nema u masama i to je jedan veliki problem.

Umjesto toga masama se nudi re-nacionalizam, povratak u gabarite snažnih nacionalnih država kao jedino moguće rješenje pred "prijetnjama", bilo ekonomskim, političkim ili društvenim.

Što je to nacionalna država u stanju dati današnjem Europljaninu? Zaštitu od bezličnih EU birokrata koji ne mare za malog čovjeka? Dnevni kruh i poslovnu sigurnost? Obećati može, ispuniti definitivno neće.

Narodi pred sobom imaju veliku borbu nacionalnih i supranacionalnih elita i neminovno imaju osjećaj da moraju birati između te dvije opcije. Oni koji bi pak morali stati na ovu scenu i jasno poručiti da je izbor lažan, njih na toj sceni više nema. Znamo tko su oni i znamo što im se dogodilo - dogodili su se sami sebi. Dakako, govorimo o europskoj ljevici, strukturi čiji je sam naziv postao nešto pogrdno.

Jer ako ljevica nije u stanju napraviti ništa da pomogne europskom radniku, kako onda uopće ima obzira kritizirati istog koji po inerciji i nagonu za opstanak hrli u naručje najžešće reakcije i desničarskih prodavača isprobanih praznih klišeja?

Ujedinjena Europa je i dalje ideal za kojeg se treba boriti, no mora se pojaviti netko ili nešto što će predstaviti nova pravila igre, nove nacrte tog starog ideala jer bez toga ne samo da se neće moći zaustaviti ovaj ogroman zaokret udesno nego će on u godinama koje dolaze potpuno zavladati.

Ne govorimo ovdje samo o "konzervativnoj revoluciji", kako neki nazivaju ovaj zaokret u politici, jer to nije proces koji bi stao negdje na tradiciji i obiteljskim vrednotama. Europski desni zaokret može kliziti koliko i Erdoganova autoritarna Turska - a ako smo rekli da ona može ići "sve do Saudijske Arabije", jasno je do kuda europske nacionalističke države mogu ići.

Ali to pak znači da se sada vraćamo na daleko elementarnija pitanja koja više nemaju veze s politikom već možda biologijom. Sposobnost ljudi za grandiozne amnezije je fascinantan u vrijeme ekonomskih teškoća. Manje ili više davna olovna vremena odjednom su obojena kojekakvim šarenim nijansama i dolazi do žudnje za povratkom na nešto.

Istina je da nije reakcionarnost nikakva "urođena" želja - koliko su ljudi spremni ići unazad toliko su spremni ići i naprijed, ako im se put nudi. No, ako puta naprijed nema, zbogom progres jer lažni progres nije nešto što će više motivirati europske mase. U ljepšim vremenima, svakako, ali ona to više nisu - mase sada žele sigurnost, primarno, i uskoro će je željeti pod svaku cijenu (a to ne vodi na dobro).

2016. godina završila je zapravo poprilično optimistično jer je postojala, mada oprezna, nada da bi se mogao dogoditi jedan veliki preokret u odnosima između dvije najveće geopolitičke sile svijeta. Trump se pak pokazao kao razočarenje po svim točkama - tamo gdje se unaprijed znalo da će razočarati razočarao je još i više, a tamo gdje je trebao postići nešto eventualno pozitivno ostao je samo gorak okus krajnjeg oportunizma.

Poraženi Demokrati i svi njihovi pristaše u SAD-u i šire proveli su pak 2017. godinu baveći se krajnjim teorijama zavjere nastojeći pod svaku cijenu prikazati Trumpa "malim od Kremlja". Koliko su bili uspješni u tome pokazuje aktualno stanje - rezultat je bezargumentirana paranoja koje se ne bi posramio ni Alex Jones u svojim kreativnijim danima. Nastavak ove priče gledat ćemo i u 2018.

Od zbližavanja Rusije i SAD-a neće biti po svemu sudeći ništa, iako se Rusiji mora priznati da je nevjerojatno uporna. Čak i kada im SAD plijeni diplomatsku imovinu, dovlači im vojsku na samu granicu, udara nove sankcije, naziva "jednom od nekoliko velikih prijetnji" u istom košu s ISIL-om i Sjevernom Korejom - Rusija ne odustaje od svoje ideje izgradnje "mostova" prema SAD-u.

Prije nekoliko godina izgledalo je kao da je sve to dio "lukavog šahovskog poteza" ruskih lidera, danas pak sve skupa počinje više izgledati kao očaj ili mazohizam. Naravno, ovo je svakako bolje nego konfrontacijski stav koji može dovesti do nesagledivih posljedica, no Rusiji bi vjerojatno bilo bolje da pokuša graditi bolje odnose s Europom jer SAD pokazuje da ne ostavlja prostora za promjene.

Naravno, pitanje je može li Europa napokon prihvatiti detant s Rusijom? Možda s Rusijom da, ali ne s "Putinovom Rusijom". Ruski predsjednički izbori su blizu, u ožujku, je li bilo nužno da se Putin ponovno kandidira? Mnogi će reći da jest i njegova popularnost u Rusiji je apsolutno neupitna - on je najsnažniji kandidat i što god njegovi neprijatelji rekli o njemu, ruski narod mu itekako vjeruje.

Je li možda strateški bilo pametnije prepustiti vođenje države nekom drugom? Ne nužno novoj "Putin-Medvedev" zamjeni, već nečem drugačijem. Koliko je uopće pametno posvećivati sudbinu tolike države u ruke jednog čovjeka? Rusiji treba kontinuirana stabilnost, a s Putinom je ne može imati jer on je samo čovjek i Rusija će ga kad tad prerasti.

I u ekonomiji i mnogočemu u životu vrijedi pravilo da nije pametno "sva jaja stavljati u istu košaru" - što Rusija planira napraviti da se nešto dogodi njihovom predsjedniku? Ljudi su ljudi, banalne stvari ih izbacuju iz igre, pokliznu se za vrijeme izlaska iz tuša itd. Rusija mora razmišljati o tome, a trebao bi i sam Putin.

Na kraju se stvari ponovno svode na čekanje promjena - ovdje, ili ondje, tamo ili onamo. Ili će se jednoga dana Rusija promijeniti, zajedno sa svojim vodstvom, ili će se to dogoditi u Europi. Netko će prići nekome ideološki, vjerojatno poprilično jer situacije nalaženja na pola puta rijetko prolaze u današnjem svijetu.

Sličnu stvar danas imamo i na Bliskom istoku, međusobno suprotstavljene polove koji se neće dogovoriti dok jedan ne propadne. Mnogi se nadaju da će pokleknuti Iran, no teško da će se to dogoditi. Aktualni prosvjedi mnoge su iznenadili, no već za nekoliko dana može se ispostaviti da je svemu uzrok zaista bio samo nagli skok cijene jaja, a ako vlasti stabiliziraju paniku koju doživljavaju Iranci kada uđu u trgovinu, situacija bi se mogla stabilizirati i ražalostiti gotovo cijeli Zapadni medijski svijet koji se jako uzbudio oko ideje da je ovo kraj Irana. Dakako, to ne znači da Iranu nisu potrebne promjene - jesu, itekako, ali Iranu nije potreban građanski rat.

Puno toga trebat će se riješiti u godini koja nam počinje. Moramo znati što će biti s Katalonijom. Nadalje, teško da možemo imati još godinu dana "samo" gomilanja NATO trupa na istoku Europe. Teško da možemo imati Bliski istok još godinu dana pred izbijanjem velike eskalacije i općeg sukoba. Sve to će se morati riješiti. Bilo bi dobro kada bismo isto mogli reći i za opće ekonomsko stanje, no izgleda da smo upali u vremensku zonu "nove stvarnosti" - već su "davno" za nama veliki prosvjedi za bolju svakodnevicu, protiv eksploatacijskog sustava. Dočekali smo kroničnu letargiju i osjećaj da se "ništa ne može promijeniti" - možemo se samo nadati da je ovo tek kratkoročni umor, a ne trajno odustajanje od borbe za pravedniji poredak koji nije zasnovan primarno na eksploataciji radnog naroda od strane vladajuće i kapitalističke klase.

Za kraj spomenimo još jednog gorostasa koji je obilježio ovu godinu prisvajajući je od samog početka pa sve do velike kulminacije na samom završetku. Ne, nije riječ o kineskom širenju utjecaja na Afriku - riječ je o kriptovalutama.

Jedan alternativni koncept ove godine je okupirao naslovnice diljem svijeta jer ogroman novac se počeo vrtjeti u tom prostoru. 2018. godina će biti ključna za kriptovalute nakon ovog proboja (zahvaljujući usponu Bitcoina) - hoće li postati dio naše svakodnevice ili će izgorjeti kao kakva piramidalna prijevara? Mišljenja su vrlo podijeljena, a vrijeme će pokazati - predstojeća godina naročito jer više se nema što čekati, cijela priča mora biti definirana.

Neki tvrde da će kriptovalute toliko radikalno promijeniti svijet u kojem živimo da će doslovno nestati uvjeti za daljnja ratovanja. Zar to ne zvuči baš lijepo? Najbolje da završimo pregled ove godine s tim mislima, pa koliko god bile nepopravljivo optimistične.

Što se svih nas na stranicama Advance.hr tiče, možemo se samo nadati da smo vam uspjeli približiti svijet, informirati vas o bitnim i važnim događanjima koji neminovno svi utječu na našu svakodnevicu, i da ćemo i iduće godine ispuniti sva vaša očekivanja te biti još i bolji.

Sretnu i uspješnu Novu 2018. godinu želimo svim čitateljima, suradnicima i prijateljima.