Još za vrijeme Drugog svjetskog rata Čehoslovačka je ušla u sovjetsku sferu utjecaja, a od 1948. na vlasti je jedna i jedina stranka, Komunistička partija. No, kada ja 1968. na čelo partije došao Aleksander Dubček stvari su se počele mijenjati - počeo je provoditi novu politiku pod sloganom "Socijalizam s ljudskim licem". Počela se ukidati cenzura medija, liberaliziralo se društvo, došlo je do velike eksplozije kreativnosti u filmu i drugim medijima, naročito na veliko zadovoljstvo studenata koji su prigrlili reforme.
No, liberalizacija se nikako nije dopadala tvrdolinijašima iz stranke, a još manje sovjetskom vodstvu koji su u Dubčekovim reformama vidjeli opasnost po gubitak Čehoslovačke koja je do tada bila duboko u njihovoj sferi utjecaja, iza tzv. "Željezne zavjese".
Sovjetsko vodstvo odlučilo je kako se Dubčeka i njegove reforme mora zaustaviti - i to silom. 20. kolovoza 1968. su stoga pokrenuli invaziju na Čehoslavačku, invaziju u kojoj su sudjelovale sve zemlje iz tadašnjeg Varšavskog pakta (izuzev Rumunjske i Albanije, dok je Istočna Njemačka sudjelovala s vrlo malim brojem ljudi, tek skupinom savjetnika).
Bila je to ogromna invazija s oko 250,000 vojnika. Ta politika nazivala se "Brežnjeva doktrina", po tadašnjem sovjetskom lideru Leonidu Brežnjevu. Što je zapravo bila Brežnjeva doktrina? Bila je to zapravo sovjetska vanjska politika koja je držala da svaka prijetnja socijalističkoj vladavini u bilo kojoj državi sovjetskog bloka i u istočnoj Europi predstavlja prijetnju za sve njih - te stoga opravdava intervenciju drugih socijalističkih država.
Invazijom na Čehoslovačku ugušen je period koji se nazivao Praško proljeće. Pritom je ubijeno 137 Čehoslovaka, a oko 500 ih je ranjeno.
Kako se Moskva tako olako odlučila za invaziju? Jedan od razloga je bio i taj što su znali da Pragu NATO sigurno neće priskočiti u pomoć - tadašnji američki predsjednik Lyndon B. Johnson već je bio duboko involviran u Rat u Vijetnamu i nije imao nikakve volje za neki dodatni sukob. U isto vrijeme je nastojao s Moskvom dogovoriti sporazum o kontroli naoružanja (SALT) te se nije htio zamjeriti tamošnjem vodstvu dajući im zapravo do znanja da mogu s Čehoslovačkom raditi što god žele.
20. kolovoza 1968. u otprilike 11 sati navečer krenula je invazija - na Čehoslovačku su simultano iz 4 pravca krenule 4 vojske - sovjetska, bugarska, poljska i mađarska vojska. Ušli su s oko 250,000 vojnika i oko 2,000 tenkova. Kasnije se broj trupa povećao na 500,000.
Brežnjev je svakako želio da akcija izgleda multilateralno, odnosno da to bude "koalicijska" invazija (za razliku od sovjetskog lomljenja mađarske pobune 1956.) - takvom taktikom, angažirajući druge zemlje za akciju koju predvode, se i danas služe agresori, primjerice SAD u Libiji, Afganistanu i Iraku, i kasnije Saudijska Arabija u Jemenu.
Dubčekova vlast pak nije pripremila nikakvu obranu. On sam je bio uvjeren da nema šanse da će se invazija dogoditi vjerujući da je stvari "izgladio" s Varšavskim paktom na nedavnim sastancima, a također je smatrao da bi im invazija bila prevelik trošak.
Možda Dubček i jest kolegama iz Varšavskog pakta na prethodnim sastancima pojasnio da se nemaju čega bojati, ali onda je napravio kobnu pogrešku - 9. kolovoza 1968. u Pragu je ugostio Josipa Broza Tita te su mu tamo priredili slavljenički doček.
Znalo se što znači Tito u Pragu - za Moskvu je to bila velika crvena uzbuna. Dakako, socijalistička Jugoslavija nije bila u Varšavskom paktu ni u sovjetskoj zoni utjecaja. Tito je bio prvi uspješni buntovnik još otkako je Staljinu rekao "ne". Je li Dubček htio biti novi buntovnik poput Tita? Vrlo je moguće. Sve u svemu, svega 10-ak dana nakon što je u Pragu bio Tito tamo je sovjetska vojska.
Čehoslovaci su pružali miran i intenzivan otpor - okupatorskoj vojsci nisu dali ni hranu ni vodu, prosvjedujući na ulicama protiv njihove prisutnosti. No, nije pomoglo, kao ni međunarodna osuda (Jugoslavija je davala diplomatsku potporu Dubčeku), vojska Varšavskog pakta je ostala, a Dubček je izguran s vlasti te je vraćena pro-sovjetska frakcija na čelo čehoslovačke Komunističke partije. Tek raspadom SSSR-a zemlja, koja se tada mirno razišla na dvije - Češku i Slovačku - može nastaviti tamo gdje je Dubček započeo 30-ak godina ranije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
