Na današnji dan, 2. prosinca 1823., usvojena je jedna od najvažnijih politika koja će definirati daljnju povijest - američka tzv. Monroeva doktrina koju je predstavio, kako i naziv sugerira, tadašnji američki predsjednik James Monroe. No, što je zapravo "Monroeva doktrina" i kako je oblikovala idućih 200 godina?
U najkraćim crtama, riječ je o američkoj politici protivljenja europskoj kolonizaciji na prostoru Latinske i Sjeverne Amerike. Ističe kako bi bilo kakav daljnji pokušaj bilo koje europske države u nastojanju kontroliranja neovisnih zemalja Amerika bio smatran "manifestacijom neprijateljskog odnosa prema SAD-u". U isto vrijeme doktrina navodi kako će SAD priznati postojeće europske kolonije te se neće uplitati u unutarnja pitanja europskih zemalja.
Dakako, ova stavka o "poštivanju postojećih kolonija", barem što se tiče prostora Amerika, ne znači previše jer u to vrijeme, do kraja 1823. godine, gotovo sve zemlje Latinske Amerike, koje su dugo vremena bile kolonije Španjolske i Portugala, već su se ili izborile za svoju neovisnost ili su upravo bile u tom procesu.
Znači li to da je SAD u to vrijeme bio šampion borbe za neovisnost od kolonijalizma? Ne baš. Da jest onda bi takav stav usvojili prema kolonijalizmu općenito (uključujući i na prostoru Afrike). Ono što je SAD zapravo htio, što je bila esencija Monroeve doktrine, je potjerati europske sile iz Latinske Amerike kako bi SAD tamo projicirao svoj snažan utjecaj. Dakako, u isto vrijeme cilj je bio i spriječiti potencijalni rat "starih sila" na prostoru "Novog svijeta".
Očekivano, jedna europska sila koja je snažno podržala ovu američku doktrinu bila je Britanija - iz jasnog razloga, činjenice da sama nije imala kolonijalnu moć u Latinskoj Americi. Štoviše, dugo vremena upravo je britanska mornarica, i jedino britanska mornarica, osiguravala "provedbu" Monroeve doktrine u Latinskoj Americi. Glavni cilj Britanije bio je spriječiti bilo kakav povratak španjolske sile na ovaj prostor jer bi to, između ostalog, ugrozilo već unosnu britansku trgovinu sa zemljama Latinske Amerike.
Istaknuti borci za slobodu Latinske Amerike, kao što je primjerice u to doba bio Simon Bolivar, pozdravili su ovu novu politiku iako su od početka bili skeptični - s razlogom, kako će se uskoro vidjeti.
Naime, kako smo i spomenuli, doktrinu je realno u to vrijeme mogla osiguravati jedino britanska kraljevska mornarica jer SAD tada još nije imao adekvatne kapacitete. No, Britanija, taj "osiguravatelj" Monroeve doktrine, 1833. prisvojio si je Falklandsko otočje pred Argentinom. SAD nije poduzeo ništa. Drugim riječima, skeptičnost Latinske Amerike pokazala se opravdanom.
Kasnije će, 1842., američki predsjednik John Tyler citirati upravo Monroevu doktrinu kao argument za pokretanje procesa aneksije Havaja. Idućih godin...
U najkraćim crtama, riječ je o američkoj politici protivljenja europskoj kolonizaciji na prostoru Latinske i Sjeverne Amerike. Ističe kako bi bilo kakav daljnji pokušaj bilo koje europske države u nastojanju kontroliranja neovisnih zemalja Amerika bio smatran "manifestacijom neprijateljskog odnosa prema SAD-u". U isto vrijeme doktrina navodi kako će SAD priznati postojeće europske kolonije te se neće uplitati u unutarnja pitanja europskih zemalja.
Dakako, ova stavka o "poštivanju postojećih kolonija", barem što se tiče prostora Amerika, ne znači previše jer u to vrijeme, do kraja 1823. godine, gotovo sve zemlje Latinske Amerike, koje su dugo vremena bile kolonije Španjolske i Portugala, već su se ili izborile za svoju neovisnost ili su upravo bile u tom procesu.
Znači li to da je SAD u to vrijeme bio šampion borbe za neovisnost od kolonijalizma? Ne baš. Da jest onda bi takav stav usvojili prema kolonijalizmu općenito (uključujući i na prostoru Afrike). Ono što je SAD zapravo htio, što je bila esencija Monroeve doktrine, je potjerati europske sile iz Latinske Amerike kako bi SAD tamo projicirao svoj snažan utjecaj. Dakako, u isto vrijeme cilj je bio i spriječiti potencijalni rat "starih sila" na prostoru "Novog svijeta".
Očekivano, jedna europska sila koja je snažno podržala ovu američku doktrinu bila je Britanija - iz jasnog razloga, činjenice da sama nije imala kolonijalnu moć u Latinskoj Americi. Štoviše, dugo vremena upravo je britanska mornarica, i jedino britanska mornarica, osiguravala "provedbu" Monroeve doktrine u Latinskoj Americi. Glavni cilj Britanije bio je spriječiti bilo kakav povratak španjolske sile na ovaj prostor jer bi to, između ostalog, ugrozilo već unosnu britansku trgovinu sa zemljama Latinske Amerike.
Istaknuti borci za slobodu Latinske Amerike, kao što je primjerice u to doba bio Simon Bolivar, pozdravili su ovu novu politiku iako su od početka bili skeptični - s razlogom, kako će se uskoro vidjeti.
Naime, kako smo i spomenuli, doktrinu je realno u to vrijeme mogla osiguravati jedino britanska kraljevska mornarica jer SAD tada još nije imao adekvatne kapacitete. No, Britanija, taj "osiguravatelj" Monroeve doktrine, 1833. prisvojio si je Falklandsko otočje pred Argentinom. SAD nije poduzeo ništa. Drugim riječima, skeptičnost Latinske Amerike pokazala se opravdanom.
Kasnije će, 1842., američki predsjednik John Tyler citirati upravo Monroevu doktrinu kao argument za pokretanje procesa aneksije Havaja. Idućih godin...
