Jednog sasvim običnog dana u rujnu 1992. investitor George Soroš slomio je britansku centralnu banku, monetarni sustav Velike Britanije, i pritom spremio u džep više od milijarde USD. Kako je to uspio? Ovo je priča o trgovini stoljeća, jedna od onih priča koje postaju dio legendi.
Počet ćemo s povijesnim kontekstom. Europa nakon Drugog svjetskog rata, razrušena i duboko pogođena, shvatila je da su joj se malo prevelike tragedije izdogađale u manje od pola stoljeća - dva svjetska rata, što znači da bi treći valjalo po mogućnosti izbjeći, dok Europe još ima. Sukladno tome javila se ideja za jačanje međusobnih odnosa, naročito na području ekonomije, kako bi se izbjeglo izbijanje ovakvih sukoba svakih par desetljeća.
Plan je bio pretvoriti Europu u prostor na kojem bi novi veliki rat bio apsurdan. Ideja se razvila u stvaranje zajedničkog pan-europskog tržišta koje bi bilo snažno povezano, ali i koje bi moglo konkurirati SAD-u. Te zamisli u konačnici su kuliminirale 1999. godine kada je na prostoru Europske unije uvedena zajednička valuta.
No, mnoge zemlje nisu htjele tek tako predati svoju nacionalnu valutu i ući u zonu zajedničke valute. Zato cijeli proces i jest trajao tako dugo. Nadalje, prije osnutka EU osnovan je 1979. ERM - European Exchange Rate mechanism, odnosno "Europski mehanizam za tečaj". Osnutkom ERM-a države su pristale fiksirati svoj tečaj jedna s drugom umjesto da tečaj određuje tržište. No, fiksirati tečaj prema kome? Prema Deutschmarku, dakako, pošto je Njemačka već tada bila najsnažnija ekonomija Europe.
Jedna država se dugo protivila tome, Britanija. Britanska tadašnja premijerka Margaret Thatcher čvrsto je odbacivala bilo kakvo fiksiranje britanske funte prema njemačkoj marki te je inzistirala na tome da tržište more određivati tečaj britanske valute (što je posve u skladu s njenom općenitom ekonomskom doktrinom).
Ipak, pritisak na Britaniju da uđe u ERM bivao je sve veći. Razumljivo, ostatak zemalja želio je što stabilniju monetarnu situaciju u Europi, a put prema tome svakako je smanjenje varijabilnosti tečaja, a idealno uvođenje zajedničke valute, što će se kasnije i desiti s uvođenjem eura (nakon čega će druge valute, odnosno valute zemalja koje još nisu prešle na euro, biti fiksirane prema euru).
Britanija na čelu s Tatcher opirala se ulasku u ERM kroz 80-e godine, no, do 1990. Thatcher više nije imala onoliku političku moć kao ranije i iako se i dalje protivila ERM-u, njezin tadašnji ministar financija, John Major, nadjačao ju je i Britanija je u listopadu 1990. napokon ušla u ERM uz tečaj od 2,95 Deutschmarke (DM) prema 1 britanskoj funti / GBP). Nakon toga britanska Vlada bila je obvezana, ugovorom, držati funtu u rasponu od 2,78 do 3,13 DM prema funti.
Nedugo zatim britanski premijer postaje čovjek koji je osigurao u...
Počet ćemo s povijesnim kontekstom. Europa nakon Drugog svjetskog rata, razrušena i duboko pogođena, shvatila je da su joj se malo prevelike tragedije izdogađale u manje od pola stoljeća - dva svjetska rata, što znači da bi treći valjalo po mogućnosti izbjeći, dok Europe još ima. Sukladno tome javila se ideja za jačanje međusobnih odnosa, naročito na području ekonomije, kako bi se izbjeglo izbijanje ovakvih sukoba svakih par desetljeća.
Plan je bio pretvoriti Europu u prostor na kojem bi novi veliki rat bio apsurdan. Ideja se razvila u stvaranje zajedničkog pan-europskog tržišta koje bi bilo snažno povezano, ali i koje bi moglo konkurirati SAD-u. Te zamisli u konačnici su kuliminirale 1999. godine kada je na prostoru Europske unije uvedena zajednička valuta.
No, mnoge zemlje nisu htjele tek tako predati svoju nacionalnu valutu i ući u zonu zajedničke valute. Zato cijeli proces i jest trajao tako dugo. Nadalje, prije osnutka EU osnovan je 1979. ERM - European Exchange Rate mechanism, odnosno "Europski mehanizam za tečaj". Osnutkom ERM-a države su pristale fiksirati svoj tečaj jedna s drugom umjesto da tečaj određuje tržište. No, fiksirati tečaj prema kome? Prema Deutschmarku, dakako, pošto je Njemačka već tada bila najsnažnija ekonomija Europe.
Jedna država se dugo protivila tome, Britanija. Britanska tadašnja premijerka Margaret Thatcher čvrsto je odbacivala bilo kakvo fiksiranje britanske funte prema njemačkoj marki te je inzistirala na tome da tržište more određivati tečaj britanske valute (što je posve u skladu s njenom općenitom ekonomskom doktrinom).
Ipak, pritisak na Britaniju da uđe u ERM bivao je sve veći. Razumljivo, ostatak zemalja želio je što stabilniju monetarnu situaciju u Europi, a put prema tome svakako je smanjenje varijabilnosti tečaja, a idealno uvođenje zajedničke valute, što će se kasnije i desiti s uvođenjem eura (nakon čega će druge valute, odnosno valute zemalja koje još nisu prešle na euro, biti fiksirane prema euru).
Britanija na čelu s Tatcher opirala se ulasku u ERM kroz 80-e godine, no, do 1990. Thatcher više nije imala onoliku političku moć kao ranije i iako se i dalje protivila ERM-u, njezin tadašnji ministar financija, John Major, nadjačao ju je i Britanija je u listopadu 1990. napokon ušla u ERM uz tečaj od 2,95 Deutschmarke (DM) prema 1 britanskoj funti / GBP). Nakon toga britanska Vlada bila je obvezana, ugovorom, držati funtu u rasponu od 2,78 do 3,13 DM prema funti.
Nedugo zatim britanski premijer postaje čovjek koji je osigurao u...
