Nakon golemih promjena u unutarnjoj i vanjskoj politici, pokušaja vojnog puča i stalnim mijenjanjem stavova prema regionalnim situacijama, turska vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) je odlučila relativno skriveno i bez pompe obilježiti 15. godišnjicu svog postojanja. Samo 15 mjeseci nakon svog stvaranja, AKP je osvojila vlast i od tada vlada Turskom.
AKP je nastao 14. kolovoza 2001., kao spoj različitih političara i političkih stranaka. Većinu stranačkih dužnosnica stiglo je iz reformističke frakcije islamističke Stranke vrline, među kojima su bili Abdullah Gül i Bülent Arınç. Drugu veliku skupinu činili su članovi socijal-konzervativne Domovinske stranke koji su bili bliski bivšem islamističkom premijeru Turgutu Özalu, kao što su Cemil Çiçek i Abdülkadir Aksu. I neki članovi drugih islamističkih, nacionalističkih i ljevičarskih stranaka, kao i oni koji su prvi puta ušli u stranku (Ali Babacan, Mevlüt Çavuşoğlu) činili su ovu inicijalnu stranku koju je sve povezao tadašnji gradonačelnik Istanbula Recep Tayyip Erdogan.
Ubrzo nakon svog stvaranja, AKP se prikazala prozapadnom i proameričkom političkom strankom, koja se zalaže za liberalno tržišno gospodarstvo uključujući tursko članstvo u Europskoj uniji. Od 2005. AKP je promatrač Europske pučke stranke, ali 2013. je napustila svoju poziciju tamo i priključila se euroskeptičnom Savezu europskih konzervativaca i reformista. Radi se o jednoj od najuspješnijih političkih stranaka turske moderne povijesti jer je uspjela ostvariti pobjedu na čak 12 izbornih procesa. U tom razdoblju se BDP Turske povećao tri puta, izgrađene su tisuće kilometara autocesta, stotine škola i stotine tisuća stanova. Počeli su pregovori o ulasku Turske u Europsku uniju, ograničena je vojna moć, a veliki koraci su napravljeni po pitanju ljudskih prava i slobode govora sve do 2016., kada su te slobode opet postale upitne.
Kontroverze o pravom stajalištu stranke i predanosti sekularnim načelima iz turskog ustava dominirale su turskom politikom 2002., te su dovele do neuspješnog pokušaja onemogućavanja kandidature Erdogana. Kritičari su optuživali stranku za skriveni plan unatoč njihovom javnom poborništvu sekularizma, te upozoravali na održavanje neformalnih odnosa i potpore Muslimanskom bratstvu. Domaća i vanjska politika AKP-a se shvaćala panislamističkom i neoosmanskom, posebice nakon što je počela zagovarati obnovu osmanske kulture na račun sekularnih republikanskih načela i jačati prisustvo u bivšim osmanskim područjima. Turska danas strogo niječe proosmansku orijentaciju svoje politike, ali u polju kulturne politike jača zajedničku povijest, tradiciju i iskustvo.
Turski sekularni sloj pokušao je sve da spriječi AKP-ov uspon. Osim što je Erdogan nakratko dobio zabranu bavljenja politikom 2002., vojska je na svojim mrežnim stranicama izdala upozorenje i prijetnju stranci nakon što je Abdullah Gül postao 2007. predsjednikom Turske. Godinu dana potom AKP se našla pred pokušaj zakonskog gašenja stranke. Javni tužilac je 2012. pozvao čelnika nacionalne obavještajne službe za otkrivanjem tajnih kontakata s Kurdistanskom radničkom partijom. Protesti u parku Gezi u Istanbulu 2013. proširili su se u 80 gradova, a iste godine je otkriven golem korupcijski skandal koji je rezultirao ostavkom četvorice vladinih ministara.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
