12 dana koji su promijenili Bliski istok, ali i Ameriku: Iran će na "bombu" gledati iz posve nove perspektive, u SAD-u počinje raskol i MAGA-e i republikanstva, a najveća tabu tema, samo spominjanje izraelskog lobija, počinje se otvarati
Kad je 24. lipnja objavljena obustava vatre između Irana i Izraela, svijet je nakratko odahnuo, ali vidjet ćemo do kada. Dvanaestodnevni rat ostavio je daleko dublje tragove od pukih ruševina. Svaka od glavnih strana promptno je proglasila pobjedu: Iran zato što je, kako tvrdi, probio višeslojnu izraelsku obranu i "ošamario Ameriku"; Izrael jer je, po riječima premijera Netanyahua, uklonio "egzistencijalnu prijetnju" iranskog nuklearnog i raketnog programa; Washington jer je demonstrirao spremnost da izravno udari na Iran i, barem nominalno, ograniči njegovo obogaćivanje urana. No parade trijumfa ne mogu prikriti činjenicu da je Bliski istok izašao iz ovog sukoba preraspoređen, nesigurniji i, paradoksalno, još skloniji novim eksplozijama.
Američki je predsjednik Donald Trump prvi put nakon 1979. naredio bombardiranje iranskih nuklearnih postrojenja. I to je učinio zapanjujuće lako. Presedan je uspostavljen: kad sljedeći put Bijela kuća procijeni da je potrebno "spriječiti" Iran (ili nekog drugog), granica između zastrašivanja i potpunog rata bit će još tanja. Regionalni rivali to vide: Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar, shvatili su da se američki kišobran otvara i zatvara prema dnevnoj političkoj potrebi u Washingtonu.
U Teheranu je, pak, vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei u televizijskom obraćanju naglasio upravo tu novu stvarnost. "Islamska Republika ima pristup vitalnim američkim centrima u regiji i može ih pogoditi kad god smatra potrebnim", poručio je, podsjećajući da je Iran udario po bazi Al Udeid u Kataru — središtu američkih operacija na Bliskom istoku. Poruka nije bila tek ritualno dizanje morala. Bila je to rečenica napisana velikim slovima za sve američke i izraelske planere: Iran sada javno tvrdi da posjeduje sposobnost, ali i političku volju, da odgovori izravno na američke ciljeve bez posrednika. Time se otvara razdoblje "recipročne ranjivosti" u kojem Teheran i Washington moraju kalkulirati svaku sljedeću eskalaciju s jasnom sviješću da je i njihova infrastruktura na nišanu.
Izraelu je tih dvanaest dana donijelo i nove, neugodne spoznaje. Premda je Mossad polučio taktički spektakl atentatima unutar Irana, balistički i bespilotni val odmazde ozbiljno je uzdrmao sliku o apsolutnoj nadmoći Željezne kupole i Davidove pračke. Netanyahuu će stoga, da bi domaću publiku i saveznike uvjerio kako je cjelokupna misija bila uspješna, trebati brzo vidljiv politički ili teritorijalni trofej. Najlakši je naizgled ponovno Gaza: tamošnji se masakr već odvija gotovo rutinski, uz minimalne američke i europske uvjetne prigovore. Čak i ako se izravna iransko‑izraelska fronta utiša, izraelske će operacije u Gazi vjerojatno eskalirati, jer sadašnje se vodstvo u Izraelu osjeća ohrabrenim američkom intervencijom i relativnom šutnjom arapskih režima.
S druge strane perceptivno slabljenje izraelskog obrambenog štita možda će ojačati narušeni Hezbollah u Libanonu i Hutije u Jemenu. Već prvoga dana rata Hutiji su ispalili projektile prema Izraelu, a nakon američkih udara na Iran proglasili Sjedinjene Države izravnim neprijateljem. Time su jemenski pobunjenici postali prvi akter koji je rat iz Irana proširio na cijeli Arapski poluotok. Svaki novi američki potez protiv Teherana mogao bi sada, gotovo automatizmom, rasplamsati dodatne bojišnice od Adenskog do Perzijskog zaljeva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
