Stota godišnjica Ruske revolucije sve je bliže. Bila je to revolucija temeljena ne samo na nadi već na uvjerenju kako se ljudsko stanje može oplemeniti jednakošću, blagostanjem i slobodom. Režim koji je nastao na temelju te revolucije bio je voljan iskoristiti bilo koji način za postizanje toga cilja, zbog čega je konačno i propao 1991. Revolucija je nadahnuta radom Karla Marxa, djelom koje je nastavljalo utjecaje francuskog prosvjetiteljstva. Prosvjetiteljstvo je tumačilo čovječanstvo u stalnom napretku. Znanje se neprestano akumuliralo, a s njime i ljudsko blagostanje. Najveće povjerenje je prosvjetiteljstvo davalo najsavršenijoj vlasti, koja je načelo ljudske jednakost morala promicati na svim razinama.
U središtu takvoga društva je intelektualac, jer je jedino on mogao doprinijeti napretku. Intelektualac može razumjeti potrebu napredovanja ljudskog stanja i time razumjeti svakoga, čak i neprijatelja. Intelektualac je postao političar koji traži moć, ne bi li potom usmjerio mase na transformaciju ljudskog života. Međutim, prosvjetiteljstvo je upalo u paradoks. Ako je ljudski napredak siguran, zašto bi intelektualac morao poduzeti napore i preuzeti rizik za još više napretka? Ujedno, intelektualac teži za značajem u društvu. On pati za moći i prepoznatljivosti, želje koje ga odvraćaju od poželjnog puta služenja napretku. U Francuskoj revoluciji su ovi paradoksi bili lako rješivi – većina revolucionarnih mislilaca završilo je na giljotinama.
Marx nije vjerovao samo u napredak, već i da napredak vodi perfekciji čovječanstva. Ovakva savršenost bi trebala ugušiti siromaštvo i postići istinsko ljudsko jedinstvo. Kapitalističke unutarnje proturječnosti će dovesti naposljetku do uništenja kapitalističkog sustava, čime će se osloboditi proletarijat i uvesti svoju diktaturu koja bi dovela do opće egalitarnosti u društvu – jednakosti po moći, ugledu i bogatstvu.
Poteškoća je što je kapitalizam onesposobio proletarijat, koji se teško može podići i osnovati novi poredak. Opet se pojavio paradoks između nesumnjive i neophodne stvari i nesposobnosti ljudskog djelovanja prema tom rješenju. Marx je pokušao riješiti taj problem tvrdnjom da će revolucionarna stranka proizaći iz proletarijata i nametnuti diktaturu koja će ujedno organizirati radništvo i stvoriti novo čovječanstvo.
Vladimir Lenjin se usredotočio na izgradnju takve komunističke partije. Njegovo mišljenje je bilo da radništvo pati od lažne svijesti. Radnici ne znaju svoj vlastiti interes zbog svog stanja i ne mogu se osloboditi.
Komunistička se stranka stoga morala okupiti oko onih mislilaca i aktivista koji su prepoznali veo lažne svijesti i jasno shvaćali što se treba poduzeti. Ne samo da će komunisti voditi radničku klasu; oni bi usmjeravali radnike prema napretku. Ljudi koji mogu progledat...
U središtu takvoga društva je intelektualac, jer je jedino on mogao doprinijeti napretku. Intelektualac može razumjeti potrebu napredovanja ljudskog stanja i time razumjeti svakoga, čak i neprijatelja. Intelektualac je postao političar koji traži moć, ne bi li potom usmjerio mase na transformaciju ljudskog života. Međutim, prosvjetiteljstvo je upalo u paradoks. Ako je ljudski napredak siguran, zašto bi intelektualac morao poduzeti napore i preuzeti rizik za još više napretka? Ujedno, intelektualac teži za značajem u društvu. On pati za moći i prepoznatljivosti, želje koje ga odvraćaju od poželjnog puta služenja napretku. U Francuskoj revoluciji su ovi paradoksi bili lako rješivi – većina revolucionarnih mislilaca završilo je na giljotinama.
Marx nije vjerovao samo u napredak, već i da napredak vodi perfekciji čovječanstva. Ovakva savršenost bi trebala ugušiti siromaštvo i postići istinsko ljudsko jedinstvo. Kapitalističke unutarnje proturječnosti će dovesti naposljetku do uništenja kapitalističkog sustava, čime će se osloboditi proletarijat i uvesti svoju diktaturu koja bi dovela do opće egalitarnosti u društvu – jednakosti po moći, ugledu i bogatstvu.
Poteškoća je što je kapitalizam onesposobio proletarijat, koji se teško može podići i osnovati novi poredak. Opet se pojavio paradoks između nesumnjive i neophodne stvari i nesposobnosti ljudskog djelovanja prema tom rješenju. Marx je pokušao riješiti taj problem tvrdnjom da će revolucionarna stranka proizaći iz proletarijata i nametnuti diktaturu koja će ujedno organizirati radništvo i stvoriti novo čovječanstvo.
Vladimir Lenjin se usredotočio na izgradnju takve komunističke partije. Njegovo mišljenje je bilo da radništvo pati od lažne svijesti. Radnici ne znaju svoj vlastiti interes zbog svog stanja i ne mogu se osloboditi.
Komunistička se stranka stoga morala okupiti oko onih mislilaca i aktivista koji su prepoznali veo lažne svijesti i jasno shvaćali što se treba poduzeti. Ne samo da će komunisti voditi radničku klasu; oni bi usmjeravali radnike prema napretku. Ljudi koji mogu progledat...
