Rat je najveća nesreća koja može nanijeti bol čovječanstvu, uništava religiju, uništava države, uništava obitelji. Svaka kazna bolja je od rata. Te rečenice izjavio je još davih dana Martin Luther. Stoljeća prolaze i puno toga se mijenja na planetu Zemlji, ali ratovi nikada ne prestaju. Prema enciklopedijskoj definiciji, rat je nasilni oružani sukob između dvije ili više država, saveza ili većih društvenih skupina od kojih je barem jedna strana vojnički ustrojena, naoružana i opremljena. U širem smislu rat je puno više od toga. Rat je situacija koja mijenja svakodnevni život pojedinaca i kolektiva jer je ratno stanje, stanje gdje je ubijanje legalizirano.
Krajem 20. stoljeća mnogi u svijetu su mislili da ratova više neće biti, te poput američkog filozofa Francisa Fukuyame proglašavali "kraj povijesti", ali naravno pogriješili su. Teroristički napad od 11. rujna 2001. na njujorške blizance bio je nevjerojatno nasilan ulazak u novi Milenij. Izbili su mnogi ratovi od kojih su najeksponiraniji bili oni u Afganistanu, Iraku, Gruziji, Libiji, Siriji i Ukrajini. U svijetu danas postoji dosta kriznih žarišta koja se lako mogu transformirati u ratove koji, ako se ostvare, mogu zapaliti svijet. U ovoj analizi se izdvaja 10 potencijalnih ratova od Zapadne do Istočne hemisfere, što ne umanjuje mogućnosti izbijanja sukoba na drugim lokacijama.
Prvi mogući rat je građanski rat u Venezueli. On je čak najvjerojatniji. O Venezueli se već puno pisalo proteklih godina. Malo koja relativno mala zemlja je stalno prisutna u mainstream medijima poput Venezuele. Socijalizam 21. stoljeća kojeg je u praksi lansirao bivši predsjednik Hugo Chavez i najveće svjetske naftne rezerve stavile su državu na sjeveru Južne Amerike u prvi plan. Zadnje tri godine zemlja je pogođena nasilnim prosvjedima desničarske oporbe koju predvodi Okrugli stol za demokratsko jedinstvo (MUD) protiv socijalističkih vlasti (PSUV) na čelu s Chavezovim nasljednikom Nicolasom Madurom.
Podjele u venezuelanskom društvu postoje već desetljećima, ali one su se naglo intenzivirale za vrijeme Chavezove populističke vladavine. Međutim, sve je bilo u redu dok je državna blagajna imala novca za široke socijalne programe i subvencije svega i svačega poput hrane, pića, odjeće, benzina, telefonskih usluga, programa stanogradnje i socijalnog zbrinjavanja... No na dugi rok takva politika plemenitog rastrošnog trošenja na vlastite građane uteg je kojeg država ne može podnijeti. Zarađeni novac bi trebalo ulagati u nove tehnološko-znanstvene projekte a ne samo u trošenje. Već potkraj Chavezove vladavine Venezuela je počela trpjeti nestašice robe široke potrošnje, međutim 2011./2012. nestašice su se nadomjestile tako što su građani jeli više mesa umjesto povrća i sl. S vremenom se situacija sve više urušila i nestašice postaju sve veće pogotovo kad su u ljeto 2014. cijene nafte pale na rekordno niske grane. S obzirom da izvoz nafte čini 95% venezuelanskog izvoza jasno je urušavanje gospodarstva.
Od početka 2014. do danas diljem zemlje izbijaju valovi antivladinih prosvjeda zbog nestašica, visoke inflacije i nasilja (Caracas je najopasniji grad na svijetu). Nasilni prosvjedi ne namjeravaju prestati. Venezuela bi mogla postati poprište građanskog rata poput Sirije. Društvo je duboko podijeljeno pa tako ljevica i desnica ne koriste čak ni iste zastave. U zadnjih oko 50 dana bilo je oko 50 mrtvih stoga je situacija alarmantna. Najbolje rješenje bi možda bila misija UN-a kako bi se zaustavile napetosti i stabiliziralo stanje. Nažalost postoji velika mogućnost otvorenog rata jer sve neodoljivo podsjeća na "Narančaste revolucije" u Ukrajini i Siriji.
Drugi potencijalni sukob je nedaleko od Venezuele, točnije na obližnjem karipskom otoku Kubi. Kuba je jedna od rijetkih preživjelih jednopartijskih i jednoideoloških komunističkih država na svijetu. Vladavina Fidela Castra je uspostavljena davne 1959. i isprva nije bila komunistička ali je u idućim godinama izvršena komunizacija. Nakon neuspješne invazije emigranata uz pomoć CIA-e u Zaljevu svinja 1961. i raketne krize 1962., Castrov režim se čvrsto vezao uz socijalistički lager i SSSR i bio je toliko stabilan da je čak provodio vojne intervencije diljem Trećeg svijeta od kojih je najpoznatija intervencija u Angoli. Raspad komunizma u istočnoj Europi nije značio i raspad komunizma na Kubi. Castro se tijekom specijalnog perioda devedesetih ipak uspio održati na vlasti zahvaljujući snažnom represivnom sustavu i vlastitoj karizmi. Tijekom 2000-ih suradnja s Chavezovom Venezuelom i ostalim državama Latinske Amerike gdje je na vlasti bila ljevica spasila je Kubu od agonije neimaštine i bijede. Kubanski saveznici su protokom godina postale i Rusija i Kina koje sve više surađuju s Havanom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
