Sve je više naznaka kako se nova globalna ekonomska kriza rađa u ekonomijama u razvoju i mogla bi biti gora od prethodne. Tržišta u razvoju, kao što je kinesko, pokazuju signale da se njihove ekonomije "pregrijavaju" kao što se to desilo u Velikoj Britaniji i SAD prije velike financijske krize 2008. godine, pokazuje godišnji izvještaj Banke za međunarodna poravnanja. Upozorava se na prijetnju izazvanu rastom duga u državama kao što je Kina i na porast protekcionizma kao što je u SAD pod Donaldom Trumpom.
Puše li nam trenutno za vratom nova kriza ili ne, jasno je da je nestabilnost financijskog sustava urođena mana kapitalizma i kao takva se ne može izbjeći. Svjetska ekonomija ima svoje uspone i padove kroz povijest, tj. funkcionira ciklički gdje je u jednom momentu na vrhuncu, a u drugom na dnu odnosno u krizi. Razlog za to je ponašanje sudionika na tržištu u određenom momentu ekonomskog stanja. Naime, u točci kad je ekonomija stabilna i doživljava rast njeni sudionici, a poglavito investitori preuzimaju veći stupanj rizika pri ulaganju kapitala. U momentu kad se taj rizik nagomila nastaju problemi i više nema povratka jer stope povrata na uloženi kapital više nisu dovoljne da bi se servisirali nastali dugovi te dolazi do sloma.
S obzirom na to da se ove godine navršava desetak godina od one prošle krize, čije posljedice se još trpe, negdje u većoj negdje u manjoj mjeri, pogledajmo što smo od iste naučili, ako uopće išta jesmo. Mjehurić koji je puknuo 2007. godine pokrenuo je svjetsku financijsku krizu. Cijene nekretnina 2006. godine dosegle su vrhunac, nakon čega je krenuo nagli pad cijena, što je uzrokovalo slom tržišta hipotekarnih kredita u kolovozu 2007. godine. Uzrok sloma drugorazrednih hipotekarnih kredita treba tražiti par godina ranije, točnije 2000. godine kada je Alan Greenspan odlučio provesti monetarnu ekspanziju smanjujući kamatnu stopu. Deflacija i rast broja nezaposlenih bile su velika prijetnja američkom gospodarstvu. Želeći potaknuti rast, kamatna stopa se postupno smanjivala s početnih 6 posto na 2 posto, koliko je iznosila u lipnju 2003. godine.
Dobar dio ekonomskog svijeta kao početak najveće financijske krize u 80 godina navodi 15. rujna 2008. godine jer je tada američka investicijska banka Lehman Brothers podnijela zahtjev za pokretanje stečajnog postupka zbog značajnih problema s likvidnošću i solventnošću. Dakle, desetak godina kasnije postavlja se pitanje kakve su pouke izvukli predstavnici financijskih institucija, regulatori i nositelji ekonomske politike.
Također, zanimljivo je analizirati kakve su bile policy reakcije, kakve su sve regulatorne promjene donesene te jesu li one međunarodni financijski sustav ojačale ili su stvorile još bolje uvjete za izbijanje nove krize. S obzirom na to da se temeljni uzroci financijske krize vezuju uz SAD te da su gospodarstva SAD-a i EU-a bila najviše pogođena posljedicama krize, u ovom će tekstu fokus biti na promjenama u SAD-u i EU.
Zašto i kako je došlo do krize
Zanimljivo je proučiti koji se događaji i mehanizmi u literaturi navode kao uzroci nastanka krize. Jedan od najsadržajnijih prikaza zaključaka u literaturi nalazi se u radu "Reading About the Financial Crisis" profesora s MIT-a Andrewa W. Loa. U njemu autor analizira djela dviju skupina autora, koje je birao po kriteriju tema koje obrađuju. Prvu skupinu čine akademski (profesionalni) ekonomisti, među kojima su neki nobelovci poput Josepha Stiglitza i Georga Akerlofa, a drugu skupinu čine ekonomski novinari kao i nekadašnji ministar financija SAD-a Hank Paulson.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
