Dobrodošli na advance.hr!
Advance.hr koristi "kolačiće" (cookies), no isključivo za funkcionalnost samih stranica (ovdje nema prikupljanja Vaših podataka za nikakve marketinške agencije). Detalje možete pročitati u sekciji: uvjeti korištenja.
Advance.hr koristi "kolačiće" (cookies), no isključivo za funkcionalnost samih stranica. Detalje možete pročitati u sekciji: uvjeti korištenja.
Slažem se s uvjetima korištenja

SAD znatno zabrinut zbog turske kupnje ruskog S-400: Sustav bi mogao "prikupljati podatke" i tako Rusima otkriti nedostatke i slabosti američkih F-35 koje je Turska već naručila

Američka zamjenica tajnika zračnih snaga za međunarodna pitanja, Heidi Grant, poručila je kako turska kupnja ruskog protuzračnog sustava S-400 predstavlja "znatnu zabrinutost" te kako bi to moglo utjecati na operaciju turskih F-35 lovaca kojih Turska planira od SAD-a kupiti oko 100.

Njezina izjava dolazi nakon što je turski ministar obrane, Nurettin Canikli, ovog tjedna potvrdio kako je Turska u potpunosti kompletirala uplatu za ruski S-400 sustav. "Završeno je - S-400 rakete su kupljene. Sada su ostali još samo manji detalji", rekao je Canikli u televizijskom razgovoru.

Američki vojni stručnjaci zabrinuti su zbog činjenice da će Turska u isto vrijeme operirati i s F-35 vojnim zrakoplovima američke proizvodnje i s ruskim S-400 sustavom. Naime, strahuju da bi S-400 mogao kompromitirati sigurnost F-35 zrakoplova te bi prikupljanjem podataka mogao otkriti njegove slabosti.

Podsjetimo, nabava ruskog S-400 sustava traje već neko vrijeme, a u jednom trenutku je izgledalo kako bi Turska mogla i odustati od kupnje, no, sada više ne izgleda tako. Što se pak tiče F-35, Turska ih očekuje iduće godine.

Vezano uz temu:
Analiza: 3 razloga zašto Turskoj sada treba ruski S-400 sustav

Izvori:

RT | defensenews.com

Komentari

(13):
» Objavi komentar
Napomena: komentari čitatelja ne predstavljaju ni na bilo koji način stav uredništva portala advance.hr. Za sadržaj i točnost komentara čitatelja ne odgovaramo. Sadržaj se periodično pregledava i neprikladni komentari se uklanjaju. Advance.hr zadržava pravo brisanja komentara, kao i blokiranja korisničkog imena bez najave i bez objašnjenja.

Uvjeti komentiranja: Poštovani, pri objavi komentara molimo za kulturno izražavanje. Administrator će izbrisati sve komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.
Sortiranje: | Prikaz:
  1. +3
    Nera-univ.
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    17:20 | 19.11.2017.
    Problem je to sto tu ima jako mnogo problema i stvari koje se ne oprastaju...A Erdo nije tip koji lako zaboravlja...
    Evo samo nekih stvari koje se ne zaboravljaju:
    -povlačenje patriota
    -na NATO vjezbi,slika Erde kao neprijatelja
    -propali puč orkestriran od zapada
    -problem sa Holandijom
    -problem sa Njemačkom
    -problem oko ulaska u EU
    -itd.itd.....
    Ono sto se činilo prije samo koju godinu nevjerovatnim,sad je realno...
    Odnosi Turske i NATO i Turske i Amerike su na najnizem mogućem nivou.
    Intresentno je primjetiti da se nakon obaranja ruskog avion,čiji je cilj bio pogorsanja rusko-turskih odnosa,da se desilo i desava sve suprotno od onog sto je zapad sebi zacrtao.Rusko-turski odnosi nikad bolji,ostvaruje se suradnja na svim nivoima..
    Ista stvar je i sa sirijskim ratom.Sve se dogadza suprotno od onog sto započnu zapadne sile sa nekim odredzenim ciljem,u konačnici se zavrsava sa suprotnim rezultatom.
    Ista stvar je sa izolacijom Rusije i sankcijama prema Rusiji...Nisu oslabili Rusiju,naprotiv,dodatno su je ojačali u mnogim segmentima,ali čini se da veću stetu trpe zapadne zemlje i čini se da bi zeljeli prekinuti tu igru oko sankcije prema Rusiji,samo ne smiju od Amera.
    Ista stvar je i kod pokusaja udaljavanja Irana od Sirije i Izraela...Iran nikad blizi..
    Evidentno,neka sila,neke sluzbe rade bezprijekorno i mnogo bolje od zapadnih sluzbi..
    Kako god da se to zavrsi,nadam se da će konačno zavrsiti,samo se nadam da se neće zavrsiti ratom...
    Nada,to je ono najvise sto svi imamo.
    Prikaži cijeli komentar
  2. +4
    hint
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    16:45 | 19.11.2017.
    Problem je što je NATO povukao "Patriote" kad su Turskoj bili potrebni. To se ne oprašta.
    Prikaži cijeli komentar
  3. +2
    ProlazNick
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    15:33 | 19.11.2017.
    Znam da će te me "bojkotovat", jer je tekst veoma dug, ali bar nekoga koji misli da zna kako nuklearno oružje djeluje neka utvrdi gradivo :o)))
    -

    NUKLEARNO ORUŽJE:
    *
    Nuklearno oružje, oružje za masovno uništavanje s razarajućim dijelovanjem za koje se koristi energija što se fisijom (cijepanjem, raspadom) ili fuzijom (spajanjem) oslobađa iz atomskih jezgara nuklearnog materijala. Svojim sveobuhvatnim djelovanjem pogađa sve žive organizme i materijalne objekte u zahvaćenom području s kratkoročnim i dugoročnim posljedicama. Prema vrsti reakcije, nuklearno oružje može biti nuklearna, termonuklearna ili neutronska bomba.
    *
    IZOTOPI:
    -
    Izotopi [grč. isos=isti, topos=mjesto] upućuje se na činjenicu da su kemijski elementi smješteni na istom mjestu u periodnom sustavu elemenata, a to su atomi istog kemijskog elementa koji imaju isti broj protona (P) i elektrona (E), a različit broj neutrona (N), zbog čega imaju ista kemijska svojstva i isti atomski broj (redni broj) ali različiti maseni broj, što nije isto što i relativna atomska masa (Ar). Izotopi mogu biti:
    -stabilni
    -nestabilni (radionuklidi ili radioizotopi)
    Stabilnost, odnosno nestabilnost jezgre je uvjetovana omjerom protona i neutrona. Ako je omjer optimalan, jezgra je stabilna. Npr. jezgra s 2 protona i 2 neutrona je stabilna jezgra. Pošto se protoni međusobno odbijaju dodaju se neutroni za ravnotežu. Nestabilni izotopi, odnosno radioaktivni izotopi ili radionuklidi su atomi koji imaju omjer protona i neutrona veći ili manji od omjera potrebnog za stabilnost. Nestabilni izotopi teže stabilnosti, a to se postiže radioaktivnim raspadom, radioaktivnošću. Posljedica radioaktivnog raspada je mijenjanje mase i/ili kemijskih svojstava radionuklida uz istodobno emitiranje ionizirajućeg zračenja. Svi elementi iznad rednog broja 82 (olovo, Pb lat. Plumbum) su nestabilni jer odbojnim silama protona više nisu dovoljni neutroni kao ravnoteža. Naime, prevelika je koncentracija protona na jednom mjestu. Jezgra radionuklida se spontano raspada prelazeći pri tome u neku drugu jezgru. Prilikom raspada jezgra radionuklida emitiraju se čestice i elektromagnetske zrake kratke valne duljine. Emitirane čestice i elektromagnetske zrake se jednim imenom zovu ionizirajuće zračenje. To je pojava radioaktivnosti, a sam proces je transmutacija, tj. spontani prijelaz jedne jezgre u drugu, što se naziva radioaktivni raspad. Nuklid je atom kemijskog elementa za koji je točno poznat ne samo redni ili atomski broj Z, već i ukupan broj nukleona (protona i neutrona) u atomskoj jezgri. U prirodi postoji samo 92 takovih kemijskih elementa i još 12 umjetno proizvedenih, a poznato je oko 3.100 različitih nuklida, od kojih je 350 prirodnih i 2.750 umjetnih. Većina nuklida je nestabilna (radioaktivna), oko 2.800. Pogodna kombinacija protona i neutrona čini atomsku jezgru stabilnom, čim je drugačije, jezgra se nastoji izbacivanjem nukleona približiti stabilnoj konfiguraciji. Energijske razine u jezgri se popunjavaju kako bi se dostigla konfiguracija minimalne energije tj. maksimalne stabilnosti.
    *
    NUKLEARNA (ATOMSKA) BOMBA
    -
    Nuklearna (atomska) bomba temelji se na energiji oslobođenoj fisijom (cijepanjem). Fisija, latinski "fissio" cijepanje je lančana reakcija diobe teške atomske jezgre pogođene neutronom na dva dijela podjednake mase, u slučaju obogaćenog Uranija-U235 nastaju atomi Barija-141 i Kriptona-92 pri čemu se oslobađaju tri neutrona koji pogađaju druge jezgre U-235 i ukoliko je postignuta kritična masa nuklearnog materijala dolazi do nekontrolirane lančane reakcije tj. nuklearne eksplozije. Ovakva reakcija praćena je emisijom neutrona, gama-zračenja i oslobađanjem velikih količina energije koristeći uranij (izotop U-235) ili plutonij (izotop Pu-239). Pogođena neutronom atomska se jezgra raspada, a masa nastalih jezgara i neutrona manja je od mase početne jezgre jer se dio mase pretvorio u ogromnu energiju prema znamenitoj Einstenovoj formuli E = m x c² . S pomoću oslobođenih neutrona reakcija se može nastaviti ako je prisutna dovoljno velika, kritična masa fisijskoga materijala. Kritična masa visoko obogaćenog Uranija U-235, koji je za vojne svrhe prisutan u više od 80% čistoće U-235 iznosi oko 50 kg, dok je kritična masa Plutonija Pu-239 oko 10k g, dakle znatno manja. Krtitična masa kod U-235 i Pu-239 se može smanjiti određenim postucima! Najučestaliji je okruživanjem bombe materlijalima koji reflektiraju neutrone natrag u fisijsku jezgru te čime se ktitična masa može se smanjiti čak do 15kg U-235, te 5-10kg Pu-239! Nuklearna bomba fisijskoga tipa eksplodirat će kada se dvije potkritične mase fisijskoga materijala u prisutnosti izvora neutrona naglo približe. Fisijski se materijal u eksploziji brzo razleti, pa je njegovo iskorištenje malo, a energija koju mogu razviti fisijske bombe ograničena je na iznos koji odgovara energiji razvijenoj eksplozijom nekoliko desetaka tisuća tona eksploziva trinitrotoluena (TNT-a). U potaknutoj fisiji sudjeluje Uranij-235, radionuklid kojega u smjesi izotopa prirodnoga Uranija U-238 ima samo 0,7%. Taj radionuklid apsorpcijom neutrona prelazi u snažno pobuđeno stanje, koje potom dijeli jezgru na dva podjednaka fragmenta. Za razliku od njega, radionuklid Uranija relativne atomske mase 238, kojim prirodni Uranij obiluje, može apsorbirati neutrone bez podljeganja induciranoj (potaknutoj) fisiji (cijepanju). Uranij-U235 po diobi jedne jezgre oslobađa oko 180 MeV (mega elektronvolti) energije, što je energija milijun puta veća od one koja se oslobađa u kemijskim procesima. Budući da se pri toj potaknutoj fisiji oslobađa i dovoljan broj neutrona (2,5 neutrona u prosijeku), taj proces može sam sebe održavati. Fisijom nastaju mnogi radionuklidi, od kojih neki imaju dugačko vrijeme poluraspada i trajna su opasnost za ljudsko zdravlje i okoliš.
    *
    TERMONUKLEARNA (HIDROGENSKA, VODIKOVA, ILI H) BOMBA
    -
    Termonuklearna (hidrogenska, vodikova ili H) bomba mnogo je veće razorne snage. Ona može potpuno uništiti područje od više stotina kvadratnih kilometara, a poubijati sva živa bića na desetak puta većem području. Hidrogenske bombe rade uglavnom koristeći Teller-Ulamov dizajn u kome se detonira fisijska bomba relativno male snage koja služi kao upaljač, u posebno napravljenom spremniku koji je u blizini fuzijskog goriva između kojih se nalazi tampon obično od Uranija-U238 koji spriječava ogromnu toplinu fisije da doprije do spremnika s fuzijskim gorivom prije nego što neutroni i X-zrake oslobođeni fisijom koji odbijeni od Berilijske ovojnice zajedno sa poliesterom formiraju plazmu kojom se započinje fuzijska reakcija, omogućujući dužu, visokoenergentsku i efikasniju eksploziju fuzijskog goriva (Litij Li63 Deuterid i Deuterij H21 i) i energije oslobođene primarnom fisijskom reakcijom koja komprimira fuzijsko gorivo. Još se u središtu spremnika s fuzijskim gorivom koje se sastoji od Litijevog Deuterida Li 63 i Deuterija H21 (Tricij H31 nije potreban jer nastaje raspadom Litij Li63 Deuterida pogođenog neutronom) nalazi i Plutonij Pu-239 koji se također komprimira i apsorbira neutrone te nastalom fisijom oslobađa dodatne neutrone za fuzijsku reakciju iz središta spremnika s fuzijskim gorivom. Plazma, neutroni i X-zrake koji se oslobađaju tijekom fisijske eksplozije komprimiraju uranijev U-238 cilindar (unutar kojeg se nalazi fuzijsko gorivo) i sažimaju kapsulu u kojoj se nalazi Litijev Deuterid (Li63 te Deuterij H21) koji su u biti glavno fuzijsko gorivo, započinjući fuzijsku reakciju. Atom Li63 udarom neutrona se raspada na atom Helija He42 te Tricija H3 1 koji se pod temperaturom od nekolko milijuna oC spaja s Deuterijumom H21 i kao produkt nastaje atom Helija He42 i neutron koji su manje mase od zbroja masa Tricija i Deuterija te se razlika u masi pretvara u energiju od 17,6 MeV (mega elektronvolti) te dobiveni neutron se dalje sudara s drugim atomima Litijumovog Deuterida Li63 nastavljajući lančanu kod koje se tricijum i deuterijum pod vrlo visokom temperaturom opetovano spajaju, oslobađajući energiju i neutron. Iako je oslobođena energija po pojedinačnom procesu fuzije manja od one pri fisiji, postotak energije oslobođene po jedinici mase znatno je veći. Osim toga, kod termonuklearne bombe ne postoji problem kritične mase, a materijal za njenu izradu lakše je pristupačan. Dakle nizom usklađenih procesa prvo se aktivira proces fisije, potom fuzije, a može biti dodana i treća faza, u kojoj se zbog mnoštva brzih neutrona nastalih u prethodnim dvijema fazama zbiva trenutačna fisija i time znatno pridonosi snazi eksplozije. Kod dvofazne bombe fuzija pridonosi ukupno oslobođenoj energiji eksplozije i do 97%, no uz dijelovanje treće, fisijske faze, ukupan doprinos fisije premašuje 50 % (i do 77 % energije eksplozije). U novije doba traju pokušaji ostvarivanja kontrolirane nuklearne fuzije, čime bi se dobio alternativni izvor energije koji bi trajno riješio energijsku glad čovječanstva. Naime, fuzijski reaktori koji se temelje na deuteriju i triciju (koji se dobiva u samom reaktoru), neusporedivo su ekološki čistiji od fisijskih (bez onečišćenja i s malo radioaktivnosti). Ipak, još nesvladane poteškoće u dvama pristupima (magnetskoga zatočenja plazme ili laserske fuzije) odgađaju komercijalnu primjenu takvih reaktora.
    *
    NEUTRONSKA BOMBA
    -
    Neutronska bomba fuzijsko je oružje male snage u kojem neutroni nastali pri fuziji namjerno nisu apsorbirani, nego su oslobođeni u obliku vrlo snažnog neutronskoga toka koji odnosi najveći dio (i više od 70%) energije eksplozije. To je oružje namijenjeno u prvom redu za borbu protiv ljudstva, posebno protiv onoga zaklonjenog u oklopnim vozilima ili skloništima, ili za proturaketnu obranu. Učinkovitost neutronske bombe temelji se na velikoj prodornosti neutronskoga zračenja i njegovoj biološkoj djelotvornosti, dok je razaranje materijalnih objekata neutronskim oružjem malo, a ni radiološka kontaminacija nije velika.
    *
    Nuklearno oružje može se upotrebiti na više načina: kao bojeve glave raketnih projektila, kao mine, granate itd., a prema namijeni dijeli se na taktičko-operativno, namijenjeno potpori borbenoga djelovanja postrojbi, i na strateško, namjenjeno razaranju i kontaminaciji u pozadini protivnika. Ono može biti oružje vrlo male snage (odgovarajuće djelovanju manje od 1.000 tona TNT-a, tj. 1 kt), male snage (do 10 kt), srednje snage (do 50 kt), velike snage (do 500 kt) i vrlo velike snage (više od 500 kt). Nuklearno oružje razlikuje se i prema konstruktivnim oblicima i načinu dovođenja do cilja. Nuklearni projektili mogu se lansirati sa zemlje, brodova, podmornica (s vodene površine ili ispod nje), zrakoplova i dr. Mogu biti s aktivnim, poluaktivnim i pasivnim navođenjem ili bez njega. Nuklearne podmornice s lanserima za interkontinentalne balističke rakete, SLBM ("submarine-launched ballistic missile"), balistički projektili lansirani s podmornica, s termonuklearnim bojevim glavama ključni su vojni strateški sistemi nuklearnog odvraćanja država koje ih posjeduju. Među nuklearne projektile idu i bombe, topničke granate, torpeda i nuklearne dubinske bombe. Osim toga, postoje i različiti tipovi statičkih nuklearnih mina koje se montiraju na površini, pod zemljom ili vodom.
    *
    UČINCI NUKLEARNOG ORUŽJA
    -
    Tri su glavna oblika djelovanja nuklearne eksplozije: udarno djelovanje razlikom zračnog tlaka ili udarnoga vala (50 do 60% snage nuklearne eksplozije), toplinsko djelovanje (35 do 45%) i radioaktivno djelovanje, odnosno djelovanje ionizirajućega zračenja (5%), a tu spadaju alfa i beta čestice te gama zrake s time da su posljednje daleko najprodornije. Otkriveno je da se zračenje koje se emitira pri radioaktivnom raspadu sastoji od tri različite vrste. Prve dve vrste čestica nazvane alfa i beta je opazio je Rutherford, koji je ustanovio kako je beta zračenje puno prodornije od alfa zračenja. Giesel i, neovisno o njemu, Meyer i Schweidler opazili su kako magnetsko polje skreće ove dve vrste zračenja, pri čemu se alfa zračenje ponaša kao pozitivna čestica, a beta zračenje kao negativna čestica u magnetskom polju. Gama zrake koje su visoko energetski fotoni označavaju dio elektromagnetskog zračenja s jako kratkim valovima (manje od 0,5 nm). Gama zrake su neutralne i vrsta su ionizirajućeg zračenja, te posjeduju znatno veću prodornost od alfa-čestica i beta-čestica. Kako se gama zrake sastoje od fotona velike energije i spadaju u elektromagnetsko zračenje, tada je brzina gama zraka jednaka brzini svetlosti. Gama zrake ne mogu se skretati u magnetskom, niti u električnom polju. Ove zrake pokazuju svojstvo izrazite prodornosti u materiju. Da bi ih se zaustavilo potrebno je oko pola metra debljine olova (Pb). To je posljedica jer su fotonske zrake, odnosno činjenice da prolaskom kroz materiju fotonska zraka ne gubi energiju, već samo intenzitet. Osim toga, javlja se i elektromagnetski impuls, koji nadasve pri nuklearnoj eksploziji na visini od 4 do 30 km iznad tla, zbog goleme inducirane struje u žicama, antenama i metalnim djelovima zgrada, oštećuje sve električne uređaje i instalacije. Izravne učinke tijekom prvih sekundi eksplozije imaju zračni udar, toplinsko zračenje i početno ionizirajuće zračenje, a odgođene učinke imaju radioaktivne oborine i dr. djelovanja na okoliš, koja nanose oštećenja u produljenom razdoblju od nekoliko sati do nekoliko stoljeća.

    *
    RAZVOJ NUKLEARNOG ORUŽJA
    -
    Ubrzo nakon otkrića fisije 1938., uočeno je da energija oslobođena tim procesom može poslužiti u ratne svrhe. Iste su godine L. Szilard i A. Einstein upozorili tadašnjega predsednika SAD-a F. Roosevelta na mogućnost proizvodnje nuklearne bombe. Rad na njezinoj konstrukciji u SAD-u započeo je u junu 1942. pod nazivom Projekt Manhattan. Na sličnim se projektima radilo i u Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Od 1943. Velika Britanija, Kanada i SAD objedinjuju napore u tom cilju. Temeljni problem u izvedbi nuklearnog oružja bila je proizvodnja, odnosno separacija čistih fisijskih materijala (izotopi U-235 i Pu-239), za što je u vrlo kratkom roku trebalo u cijelosti razviti tehnološki proces. U proljeće 1945. bilo je dobiveno dovoljno fisijskoga materijala, pa je 16. VI. 1945. u području Alamogordo, u Novome Meksiku, izvedena prva nuklearna proba pod imenom Trinity, koja je označila novu eru u međunarodnoj politici i prekretnicu u povesti čovječanstva. Nedugo potom, 6. VIII.1945. prva atomska bomba upotrebljena u ratnim operacijama bačena je na Hirošimu, kako bi se Japan prisilio na kapitulaciju. Eksplozija odgovarajuća eksploziji 20.000 tona TNT-a uništila je više od 10 km² gradske površine, ubila više od 66.000, a ranila 69.000 stanovnika. Sljedeća atomska bomba bačena je na grad Nagasaki 9. VIII. 1945. Konfiguracija terena ublažila je razmijere razaranja pa su ona bila manja nego u Hirošimi (oko 39.000 mrtvih i 25.000 ranjenih). Potkraj 1952. Amerikanci su izveli prvu probu termonuklearne bombe na atolu Enewetak u Tihom oceanu. Snaga te eksplozije bila je 500 puta veća od prve probne nuklearne eksplozije 1945. i uništila je cijeli otok, stvorivši rupu duboku 60 m, promjera 1,5 km. Iduće godine SSSR je izveo svoju prvu termonuklearnu eksploziju, a 1957. Velika Britanija. Prva probna eksplozija neutronske bombe izvedena je u SAD-u 1977 godine.
    *
    ZANIMLJIVOST
    *
    Car (Tsar) bomba
    -
    Car-bomba (ruski: Царь-бомба) zapadni je nadimak za sovjetsku termonuklearnu bombu AN602 (АН602), poznatu i kao RDS-202 (РДC-202) i RN202 (РН202) te pod kodnim imenom Ivan. To je najjače nuklearno oružje ikad detonirano. Projektirana je kao fisijsko-fuzijska-fisijska bomba snage ekvivalentne eskploziji 100 megatona TNT-a, no zbog prevelikog rizika od zračenja i širenja radioaktivnih čestica atmosferom, izvedena je kao fisijsko-fuzijska bomba dvostruko manje snage (50 Mt TNT-a). Izgrađene su dve bombe, jedna prava i jedna kopija, a testirana je 30. oktobra 1961 godine na otočju Novaja Zemlja. Nikada nije ušla u vojnu službu i bila je samo demonstracija sovjetske moći i tehnologije u to vrijeme.
    Snage oko 6.000 puta jača nego bomba bačena na Hirošimu, eksplozija je bila toliko jaka, da je digla gljivu-oblak visine 64 kilometra. U trenutku detonacije nastala je vatrena kugla širine 8 kilometara. Sve zgrade, kuće, građevine i stabla u krugu od 55 kilometara su jednostavno sravnjene sa zemljom i uništene do neprepoznatljivosti. U krugu stotinama kilometara, drvene kuće su spaljene, betonske ostale bez pola zidova i svih vrata, prozora i krovova.
    Toplina eksplozije je mogla prouzrokovati opekline trećeg stupnja u krugu od 300 kilometara. Udar se osjetio u krugu od 700 kilometara, stakla prozora su popucala u krugu od 900 kilometara.
    Atmosfersko fokusiranje je čak prouzrokovalo neke slomljene prozore u Finskoj i Norveškoj, iako su udaljene više od 1.000 kilometara od mesta detonacije.
    Bomba je prouzrokovala potres 5,5 po Richteru. Udarni valovi su obišli zemlju 3 puta.
    *
    DOBIVANJE IZOTOPA Uranija-235
    -
    Prvo treba nešto reći o plinu uranij-heksaflouridu (UF6) koji se koristi u velikom dijelu procesa za dobivanje obogaćenog U-235 izotopa uranija. Uranij heksafluorid (UF6) je kemijska tvar koja se koristi u postupku obogaćivanja uranija, kojim se stvara nuklearno gorivo za nuklearne elektrane i nuklearno oružje. Kod standardnog tlaka i temperature stvara bezbojne ili sive kristale. Uranij heksafluorid je vrlo toksičan, reagira snažno s vodom i stvara koroziju na većini metala. S aluminijem reagira umjereno, stvarajući površinski film AlF3 , koji spriječava daljnju kemijsku reakciju. Uranijev heksafluorid se dobiva iz "žutog kolača", koji je koncentrirani (70% do 90%) uranijev oksid (U3O8). Žuti kolač se otapa u dušičnoj kiselini, iz koje dobijemo uranil nitrat [UO2(NO3)2]. Pročišćeni uranil nitrat se dobiva izdvajanjem iz otopine, zbog različitih gustoća, pa se zatim obrađuje s amonijakom, da bi se dobio amonijev diurinat (NH42U2O7). Redukcija s vodikom daje uranijev dioksid (UO2), kojem se dodaje fluorovodična kiselina (HF), da bi se dobio uranijev tetrafluorid (UF4). Oksidacijom s fluorom dobiva se na kraju uranijev heksafluorid (UF6). Kod standardnog tlaka, uranijev heksafluorid sublimira na 56,5 °C. Trojna točka je na 64,05 °C i tlaku 1,5 bara. Struktura krute tvari se određuje raspršenjem neutrona na 77 K i 293 K. Uranijev heksafluorid je oksidans. U reakciji s Bakar(II) fluoridom u acetonitrilu stvara Bakar(II) heptafluorouranat (VI) [Cu(UF7)2]. Polimerni uranij (VI) fluorid sadrži organske katione, koji su bili izdvojeni i promatrani s difrakcijom rendgenskih zraka. Uranij heksafluorid (UF6) se koristi u postupku obogaćivanja uranija, metodom plinske difuzije i metodom plinskih centrifuga, budući je trojna točka na 64,05 °C i tlaku 1,5 bara, što je malo više od normalnog atmosferskog tlaka. Fluor ima samo jedan prirodni izotop, tako da relativna molekularna masa uranijevog heksafluorida ovisi samo o prisutnim izotopima uranija. Metoda plinskih centrifuga koristi oko 60 puta manje energije nego starija metoda plinske difuzije.
    *
    Razvijeno je nekoliko postupaka za izotopno razdvajanje uranija, a to su uglavnom fizički postupci koji iskorištavaju razliku masa izotopa Uranija-235 i Uranija-238. Za razdvajanje se uglavnom koristi plin uranijev heksafluorid (UF6). Kod nekih postupaka se taj plin razređuje s vodikom i helijem.
    -
    Zajednička je karakteristika svih tih postupaka relativno niska iskoristljivost razdvajanja u jednom stupnju. Zbog toga je za obogaćivanje uranija potreban čitav niz uzastopnih stupnjeva (kaskada), ponekad i preko tisuću puta, a paralelnim se povezivanjem elemenata za razdvajanje osigurava željeni kapacitet postrojenja. Osim obogaćenog uranija u procesu obogaćivanja, nastaje i osiromašeni uranij gdje je težinski udio Uranija-235 obično između 0,20% i 0,35%.
    -
    Trenutno su na tržištu samo dvije metode obogaćivanja uranija koje se koriste: plinska difuzija (stariji postupak) i plinska centrifuga (noviji postupak). Ostale metode su još u postupku ispitivanja
    *
    Difuzijske metode:
    -
    Plinska difuzija
    -
    Postupak plinske difuzije se zasniva na tome da će lakša molekula izotopa Uranija-235 imati veću brzinu kroz polupropusnu membranu s malim rupicama, pa će i više tih molekula (uranijev heksafluorid – UF6) prolaziti, jer će češće udarati u membranu i s više pokušaja ostvariti i više prolaza kroz rupice membrane. Da bi prolaz molekula bio ostvaren samo udaranjem u membranu, a ne zbog plinske difuzije, mora promjer rupice biti desetak puta manji od srednjeg slobodnog puta molekula plina, koji uz atmosferski tlak iznosi oko 0,1 μm (mikrometar). Da bi se osigurao protok plina kroz komore s membranama, mora se kompresorima održavati niži tlak s jedne strane membrane i viši tlak s druge strane. Ovaj postupak je bio najvažniji za dobivanje obogaćenog uranija u vrijeme Hladnog rata,
    *
    Toplinska difuzija
    -
    Ovaj postupak koristi prijenos topline duž tankog sloja tekućine ili plina, da bi se odvojili izotopi. Tako će lakše molekule s uranijem-235 difudirati prema toplijoj površini, a teže molekule s uranijem-238 će difudirati prema hladnijoj površini. Ovaj postupak se koristio za vrijeme Drugog svjetskog rata.
    *
    Metoda centrifuga
    -
    Plinska centrifuga
    -
    Postupak s plinskim centrifugama koristi centrifugalne sile za razdvajanje izotopa. Plin uranijev heksafluorid (UF6) se okreće u rotoru velikom brzinom, pri čemu se ostvaruje i kaskadni efekat u protustrujnom toku, koji još zavisi o promjeru i dužini rotora. Rotor je smješten unutar omotača, koji istovremeno služi kao zaštita pri lomu rotora, a održava se i vakuum, da bi se smanjilo trenje zbog okretanja rotora. Plin se u rotor dovodi i odvodi aksijalno s gornje strane centrifuge. Moć razdvajanja centrifuge teorijski je proporcionalna s četvrtom potencijom obodne brzine rotora. Pronađeni su materijali koji su mehanički čvrsti i kemijski stabilni. Centrifuge imaju mnogo veću moć razdvajanja po stupnju od plinske difuzije, pa je dovoljno desetak centrifuga povezanih u seriju, da bi se dobio obogaćeni uranij s 3% uranija U-235. Ali budući da je protok kroz centrifuge malen, potrebno je postaviti više redova centrifuga paralelno, tako da u jednom postrojenju ima i preko 1.000 takvih centrifuga. Postrojenja s plinskim centrifugama troše puno manje energije od postrojenja s plinskom difuzijom, negdje samo oko 4%.
    *
    Zippe plinska centrifuga
    -
    Zippe plinska centrifuga je poboljšanje plinskih centrifuga, a najveća razlika je u korištenju topline. Dno rotirajućeg valjka se grije, stvarajući konvektivno strujanje koje pomiče Uranij-235 prema gore, gdje se onda skuplja s lopaticama. Ovakav tip postrojenja je napravljen u Pakistanu.
    *
    Laserska metoda
    -
    Laserska se metoda temelji na selektivnom pobuđivanju atoma ili molekula Uranija laserskim zračenjem nakon čega se pobuđeni atomi odvajaju električkim ili magnetskim poljima. Laserska metoda obogaćivanja ima manju potrošnju energije, proizvodi manje otpada i efikasnija je je od difuzijske i metode centrifuga, ali dio se procesa odvija u vakuumu. 2007 godine su pokrenuta pokusna postrojenja za obogaćivanje uranija laserom, s ciljem da se pokrene globalno širenje nuklearne energije. Laser je podešen na točno određenu vibracijsku frekvenciju atoma Uranija-235 ili pak molekule koja sadrži izotop Uranija-235, da izazove drugačije ponašaje od težih molekula Uranija U-238. Obogaćivanje uranija započinje miješanjem plinovitog uranovog heksafluorida (svaki atom uranija okružen sa šest atoma fluora) s inertnim plinom kako bi se uranij razrijedio. Plin se zatim hladi i struji kroz mlaznice nadzvučnom brzinom. Svjetlosne zrake iz lasera prodiru u plin uzrokujući vibracijsku energiju u molekulama U-235 stvarajući kemijske veze. Viša vibracijska energija uzrokuje da svaka molekula U-235 brže reagira s trećom česticom u struji plina. U jednoj verziji procesa, nova molekula se formira oko U-235. Vijek nove molekule prije raspada je manji od jedne mikrosekunde, a molekula U-235 proizišlu silu iz tog procesa potiskuje na rubove struje. Najvažniji čimbenik u cijelom tom procesu je brzina pulsa kojeg emitira laser. Svaki puls koji izazove laser mora sadržavati oko 1 Đula energije i mora biti ponovljen dovoljno brzo kako bi mogao razotkriti što je moguće više plina. U slučaju da puls kojeg emitira laser nije dovoljno brz, dodaje se još lasera.
    *
    Metoda elektromagnetskog razdvajanja
    -
    Prvi pokušaj razdvajanja izotopa uranija bio je izveden metodom elektromagnetskog razdvajanja, pri čemu su ionozirani atomi uranija ubrzavani u električnom polju, a zatim djelovanjem homogenog magnetskog polja su zakretani po krivulji, koja je bila obrnuto proporcionalna masi iona. Tako se snop iona razdvajao na onoliko dijelova koliko je bilo izotopa. Na kolektoru su se na raznim mjestima skupljali različiti ioni, u jednom stupnju razdvajanja iona. Budući da se cjelokupna masa materijala morala ionizirati i propuštati kroz elektromagnetski separator, pokazalo se da je potrebna ogromna količina energije, tako da je ta metoda bila ne-ekonomična, s obzirom na druge postupke.
    *
    Aerodinamička metoda
    -
    Aerodinamička metoda se zasniva na izdvajanju izotopa uranija pomoću pogodno usmjerenih plinskih mlazova. Usmjeravanje mlaza ostvaruje se pomoću jedne ili više pregrada. Plin uranijev heksafluorid (UF6) se razrijeđuje vodikom ili helijem, što omogućuje povećanje brzine mlaza pri određenoj razlici tlakova, čime se povećava i razdvajanje od 1,5% do 3%. Proces pomoću separacione mlaznice ili Beckerov postupak razvijen je u Njemačkoj, a zasniva se na korištenju centrifugalne sile koja djeluje na zakrivljeni mlaz smjese plinova. Relativno visok faktor razdvajanja po stupnju dozvoljava gradnju postrojenja za obogaćivanje uranija uz niske troškove i uz umjerenu potrošnju energije. Prvo pokusno postrojenje je sagrađeno u Brazilu. Vrtložni sustav helikon razvijen je u Južnoafričkoj Republici kao probno postrojenje. Elemenat za razdvajanje je centrifuga sa nepomičnim zidovima. Faktor separacije iznosi oko 2,5% do 3%, ali je protok plina dosta mali.
    *
    Postupak kemijske izmjene
    -
    Postupak kemijske izmjene često je primjenjivan za izotope lakih elemenata, pa se počeo primjenjivati i za obogaćivanje uranija u Francuskoj od 1968. Do sada nije sagrađeno ni jedno industrijsko postrojenje, ali postoji prototipni uređaj i dva probna postrojenja.
    *
    Postrojenja za obogaćivanje uranija imaju Argentina, Brazil, Kina, Francuska, Njemačka, Indija, Iran, Japan, Nizozemska, Sjeverna Koreja, Pakistan, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD. Belgija, Iran, Italija i Španjolska sudjeluju u investiranju obogaćivanja uranija u Francuskoj. Prije su takva postrojenja imali Libija i Južnoafrička Republika.
    *
    DOBIVANJE Plutonija-239
    -
    Plutonij (po imenu grčkog boga podzemnoga svijeta Plutona), simbol Pu (lat. plutonium), radioaktivan je transuranijski kemijski element iz skupine aktinoida (atomski broj 94), srebrnobijeli teški metal (gustoća 19,7 g/cm³, talište 640 °C). U tragovima je prisutan u uranijevim rudama, gdje nastaje neutronskim zračenjem prirodnog uranija, a pripravlja se u nuklearnom reaktoru. Poznato je 15 plutonijevih radioizotopa (maseni brojevi 232 do 246). Prvi je pripravljen izotop Pu-238, a najstabilniji je izotop Pu-244 (vrijeme poluraspada 8,2 -107 god.). Od svih je plutonijevih izotopa najvažniji izotop Pu-239, koji se u nuklearnom reaktoru pripravlja od uranijeva izotopa U-238 nuklearnom reakcijom zahvata neutrona. Taj je izotop fisibilan, tj. njegova se jezgra može uhvatom neutrona, jednako kao i jezgra uranijeva izotopa U-235, raspasti uz oslobađanje golemih količina energije. S pomoću oslobođenih neutrona reakcija se može lančano nastaviti ako je prisutna dovoljno velika (kritična) masa (kao što je već spomenuto kritična masa Pu-239 izotopa za nuklearnu bombu je oko 10 kg). To je osnova primjene plutonija u proizvodnji. Plutonij se rabi i kao nuklearno gorivo, kao sirovina za pripravu drugih transuranijskih elemenata i kao izvor energije u umjetnim satelitima i svemirskim postajama. Plutonijev izotop Pu-241 polazni je član neptunijeva raspadnoga niza. Poznato je više plutonijevih spojeva, u kojima se najčešće pojavljuje u obliku kationa (PuO2)2+. Zbog svoje radioaktivnosti plutonij je jedna od najopasnijih i najotrovnijih tvari: nakuplja se u kostima i jetri, odakle jakim alfa-zračenjem oštećuje cijeli organizam, pa već mikrogramske količine djeluju smrtonosno.
    -
    Male se količine plutonija nalaze u tragovima u uranijevim smolincu i karnotitu tj. uranijevim rudama. Veće količine (oko 20 tona godišnje) proizvode se u brzim, oplodnim ("breeder") nuklearnim reaktorima reakcijama u kojima spori (termalni) neutroni bombardiraju jezgre U-238 i uzrokuju njihov raspad. Dvostrukim beta-raspadom (preko izotopa Np-239) jezgre uranija pretvaraju se u neptunijev izotop Pu-239:
    -
    U-238 (n, gama) U-239 -> beta -> Np-239 -> beta -> Pu-239
    -
    Dobiveni izotop Pu-239 ima dugo vrijeme poluraspada (t1/2 = 24.110 g.) i veliku primjenu za izradu nuklearnih bojnih glava, ali i za industrijsku, mirnodopsku upotrebu atomske energije u nuklearnim elektranama. Samo jedan kilogram plutonija potpunom pretvorbom daje oko 22.000 MW energije, što je energetski ekvivalent 20.000 tona klasičnog kemijskog goriva. Plutonij nastaje kao proizvod raspada uranija u oplodnim reaktorima u kojima se koristi neobogaćeni uranij U-238. Radom reaktora neprekidno se stvara energetski visokoefikasan plutonij koji pojačava i održava neprekinuti tijek kontrolirane lančane reakcije. Koristi se također u minijaturnim nuklearnim reaktorima za napajanje svemirskih letjelica.
    *
    NUKLEARNI MATERIJALI ZA FUZIJU
    -
    Deuterij (grč.:drugi), poznat i kao teški vodik, kemijski simbol H2 ili D, plin kojemu su atomi stabilni izotopi vodika s masenim brojem 2 i s relativnom atomskom masom 2,014. Stabilni je neradioaktivni izotop vodika kod kojeg se atomska jezgra sastoji od jednog protona i jednog neutrona, za razliku od najčešće prisutnog izotopa vodika kojemu se jezgra sastoji od samog protona. Jezgra deuterija (dakle jedan proton i jedan neutron) naziva se deuteron. Ova je čestica iznimno "krhka" - poznato je da ne nastaje u nuklearnim reakcijama u jezgrama zvijezda, već se tamo samo razara. Deuterij je moguće pronaći samo u međuzvjezdanoj tvari koja još nije prošla kroz ciklus života neke zvijezde. Prisutnost deuterija je još jedan dokaz da su laki elementi nastali nakon Velikog Praska. Tri minute nakon Velikog Praska, pri temperaturi od 1-109 K° stvaraju se jezgre atoma deuterija - deutroni, nakon čega nastaju jezgre elemenata težih od vodika, uglavnom helija. Ovaj proces se naziva prvobitna nukleosinteza. Prirodni vodik sadrži približno 0,015% deuterijevih atoma. Zbog velike razlike u masi razlikuju se deuterij i laki vodik (H1) u fizikalnim svojstvima, ali su im zbog istog atomskog broja kemijska svojstva gotovo identična, deuterij stupa u kemijske reakcije neznatno sporije što se očituje kao izotopni efekt (izotop). Na tome se temelji i dobivanje deuterija, jer se on, zbog sporije reakcije tijekom elektrolize vode, nakuplja u obliku teške vode. Deuterij se mnogo primjenjuje kao izotopni obilježivač za određivanje strukture ili za proučavanje reakcijskih mehanizama i bioloških procesa. Nuklearna fuzija deuterija izvor je golemih količina energije, a to bi uskoro moglo pridonijeti rješavanju svjetske energetske krize. Najvažniji deuterijev spoj je teška voda D2O, rabi se kao usporivač neutrona u nuklearnim reaktorima. Deuterij je 1931.g. otkrio američki kemičar Harold Clayton Urey sa suradnicima, a za to je otkriće 1934.g. nagrađen Nobelovom nagradom za kemiju.
    *
    NAPOMENA: Tricij se ne koristi u H-bombi kao gorivo jer nastaje u njoj samim udarom neutrona u Litij Li63 Deuterid.
    Tricijum (grč. tritos=treći) je pored protijuma i deuterijuma prirodni izotop vodonika, Njegovo atomska jezgra se ponekad naziva i triton.
    Kemijski simbol tricija je H31 , a pojednostavljeno se može obilježiti sa T. U usporedbi sa deuterijrm , pored što ima proton više u atomskom jezgru, ne posjeduje jedan, već dva neutrona. Međutim ova atomska jezgra je nestabilna i raspada se s vremenom poluraspada od 12,32 godine prilikom emisije jednog elektrona u He3 (beta raspad). Takođe tricijum je radioaktivan. Iako izotopi istog kemijskog elementa imaju jednake fizičke i kemijske osobine, kod vodika se zbog značajne razlike u težini atomskih jezgara pojavljuju različite fizičke osobine između obične, teške i preteške vode. Tricij oksid (preteška voda) T2O ima točku ključanja od 101,51 °C, a temperatura topljenja iznosi 4,48 °C.
    -
    Proizvodnja
    -
    Prirodnim putem tricijum nastaje neutronskim bombardiranjem jezge atoma dušika iz kosmičkog zračenja u gornjim slojevima atmosfere.
    14N + n → 12C + 3H

    Konvekcionalnim (izbočenim) strujanjima tricijum dospijeva do zemljine površine kao tricijum-vodik. U čitavoj prirodi postoji možda oko 2 – 3,5 kg tricijuma.
    Umjetno se tricijum dobiva u jezgrenim reaktorima. Ovo se odvija:
    -
    Bombardiranjem atoma izotopa Litija Li63 kao mete sa neutronima iz reaktorskih jezgara. Ova reakcija dobivanja tricijuma iz Li63 se može ostvariti njegovim bombardirabjen neutronima u samoj fuzijskoj (termonuklearnoj) bombi nastalih iz procesa fisije tj. upaljača.
    Ekstrakcijom iz hladne vode iz reaktora teške vode, gdje nastaje kao nus-produkt.
    -
    UPOTREBA
    -
    Između ostalog koristi se u biologiji, kemiji i medicini. Koristi se kao marker (trejser) za markiranje pojedinih supstanci.
    Kao sredstvo za osvjetljavanje koristi se mješavina plinovitog Tricijuma i fluorescentnog sredstva u zapečaćenim borosilikat-ampulama. Tricijevo beta zračenje aktivira unutrašnji sloj kojim je premazana unutrašnja strana ampule i na taj način proizvodi slabo, fluorescentno svjetlo. Ovo „hladno osvjetljenje“ ima teoretski životni vijek od više desetljeća, a na tržištu ga je moguće naći u više boja, pod nazivom Trejser (Tracer).

    Tricij se također koristi kao sredstvo za osvjetljavanje, na primjer na kazaljkama satova, na brojevima satova. Kod proizvodnje i skladištenja većih količina tricija, ne smiju se isključiti rizici po zdravlje.

    Tricijum je također sastavni dio pojedinog atomskog oružja. U budućim atomskim elektranama trebala bi da se koristi mješavina deuterija i tricija kao pogonsko gorivo.



    Prikaži cijeli komentar
  4. +4
    t0mekk
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    09:51 | 19.11.2017.
    Da samo malo pratite ruske medije (pogotovo) tv cete videti da se Rusi vec dve godine spremaju na rat. I to pricam u vezi akcija civilne zastite.
    Prikaži cijeli komentar
  5. +11
    Nera-univ.
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    23:04 | 18.11.2017.
    Obzirom da se SVI pripremaju za NESTO,jer,evidentno,svi se naoruzavaju kao sumanuti,tad vise ni za koga ne garantujem koliko ko čega i sta ima...POGOTOVO NE MOGU REĆI nista za Rusiju....koja se takodze sprema za nesto,mozda ipak,NAJSKRIVENIJE od svih.
    Naoruzavati se je postalo glavni prioritet gotovo kod svih drzava...
    Izgleda da ćemo ipak i mi svi biti svjedoci nečeg sto normalan ljudski mozak ne moze pojmiti....Rat,kao moguća opcija, je sve realnija stvar...
    Prikaži cijeli komentar
  6. +6
    siñor
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    21:39 | 18.11.2017.
    erdigan za sad ovo dobro igra. ali 100 f-35. pa ni rusija nema toliko su35... turska se pretvsra u supersilu
    Prikaži cijeli komentar
  7. +4
    Bojke
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    20:52 | 18.11.2017.
    Naravno Ameri bi bili najsretniji da Turska kupi ne samo 100 F-35 nego bar još 50 ,te 4 bitnice THAADA i 12 bitnica Patriota te modernizira postojeće. A i jedno 500 AMRAMA C7 i D inačica i 1000 Sidewinder X2+. Pa možda još jedno 100 Blackhawk helikoptera u inačici M.
    Biznis first.
    Prikaži cijeli komentar
  8. +10
    marjo
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    20:33 | 18.11.2017.
    Zamisli tek da je malo duze razmisljao..?
    Prikaži cijeli komentar
  9. +8
    Makistar
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    19:27 | 18.11.2017.
    @gamoc Već iz tvog kratkog razmišljanja o tome se vidi da bi to bila glupa ideja.
    Prikaži cijeli komentar
  10. +6
    rezonancija 15445
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    18:32 | 18.11.2017.
    Sumnjam da ce turska ikada dobiti s 400...mislim da bi prva isporuka trebala biti najranije za dvije godine a do tada ce se cudo toga promjeniti na BI...putin je veliki strateg i sada mu je extremno vazno da dobije tursku na svoju stranu a s 400 ce pribliziti erdogana na najblizu mogucu suradnju sa putinom...tako je putin sa savezom turska iran i rusija onaj koji vlada BI...
    Prikaži cijeli komentar
  11. +7
    gamoc
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    18:27 | 18.11.2017.
    ta zabrinutost ima osnova. pa i pitanje dali je Turska lojajan član Nato-a.
    međutim sve će doći na svoje i to na balkanu- nažalost.
    ako se srbi kao odcijepe a muslimani kao nedaju evo nam sukoba putina i erdogana.
    što će biti sa hrvatima neznam.
    Prikaži cijeli komentar
  12. +21
    Makistar
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    18:00 | 18.11.2017.
    Slično tome i Rusi mogu biti zabrinuti oko američkog prikupljanja podataka o S-400. Dobre i loše strane prodaje oružja.
    Prikaži cijeli komentar
  13. +19
    shumadinac
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    17:59 | 18.11.2017.
    "Pa dobro, onda da kupimo Migove..." :)
    Prikaži cijeli komentar
Želite ostaviti komentar? Postanite advance pretplatnik.