Drugo je stoljeće Nove ere, a poznati grčki mislilac, pisac, matematičar i astronom, slavni Klaudije Ptolemej, upravo je kompletirao svoj sustav - Ptolemejev sustav, ili kako ga danas češće nazivamo: geocentrični sustav.
O kakvom je sustavu, odnosno modelu riječ? Geocentrični sustav, kako mu i ime kazuje, tvrdi da se u centru cijelog svemira nalazimo mi, odnosno naša draga planeta Zemlja, a sve ostalo, od Mjeseca, Sunca pa do najudaljenijih zvijezda, vrti se oko nas.
Svemir možda i jest beskonačan, ali to ni nije toliko bitno kada ste njegov centar. Osjećaj je, bez sumnje, dobar. Sve se vrti oko vas, a vi morate da ste itekako posebni kada je situacija takva.
Koji osjećaj vam je draži, nekako ugodniji, osjećaj da se sve poznato i nepoznato vrti oko naše plave planete ili da je ona samo mala, sitna, ekstremno - gotovo nezamislivo - sitna točkica u ogromnoj svemirskoj prašini i prostoru koji se proteže beskonačno u sve strane?
U središtu cijele svemirske pažnje ili nitko usred ničega?
Prvi osjećaj je osjećaj jedne smirenosti, mogli bismo čak reći i sklada, dobrog "dizajna" - sve je napravljeno za nas i oko nas, a u takvoj situaciji ne moramo previše čak ni razbijati glavu tražeći svrhu svega toga jer jedan pogled na takvo noćno nebo stvara u nama dojam da smo zaista stavljeni ovdje sa svrhom. Druga opcija? Ona da smo samo beznačajno mala točkica u nesagledivom svemiru? To pak nije neki vrlo umirujući osjećaj, zar ne? Izgledamo tako neprecizno smješteni, negdje na rub g...
O kakvom je sustavu, odnosno modelu riječ? Geocentrični sustav, kako mu i ime kazuje, tvrdi da se u centru cijelog svemira nalazimo mi, odnosno naša draga planeta Zemlja, a sve ostalo, od Mjeseca, Sunca pa do najudaljenijih zvijezda, vrti se oko nas.
Svemir možda i jest beskonačan, ali to ni nije toliko bitno kada ste njegov centar. Osjećaj je, bez sumnje, dobar. Sve se vrti oko vas, a vi morate da ste itekako posebni kada je situacija takva.
Koji osjećaj vam je draži, nekako ugodniji, osjećaj da se sve poznato i nepoznato vrti oko naše plave planete ili da je ona samo mala, sitna, ekstremno - gotovo nezamislivo - sitna točkica u ogromnoj svemirskoj prašini i prostoru koji se proteže beskonačno u sve strane?
U središtu cijele svemirske pažnje ili nitko usred ničega?
Prvi osjećaj je osjećaj jedne smirenosti, mogli bismo čak reći i sklada, dobrog "dizajna" - sve je napravljeno za nas i oko nas, a u takvoj situaciji ne moramo previše čak ni razbijati glavu tražeći svrhu svega toga jer jedan pogled na takvo noćno nebo stvara u nama dojam da smo zaista stavljeni ovdje sa svrhom. Druga opcija? Ona da smo samo beznačajno mala točkica u nesagledivom svemiru? To pak nije neki vrlo umirujući osjećaj, zar ne? Izgledamo tako neprecizno smješteni, negdje na rub g...
