Zaboravljene priče iz povijesti rusko-iranskih odnosa: Kako je nastala i tragično nestala Perzijska Sovjetska Socijalistička Republika?

Danas dosta toga spaja Rusiju i Iran, prije svega sukob sa SAD-om i brojne zapadne sankcije, no u prošlosti Rusija i Iran bili su žestoki rivali koji su proveli gotovo dva stoljeća ratujući.

Tzv. Rusko-perzijski (ili Rusko-iranski) ratovi trajali su od sredine 17. do sredine 19. stoljeća. Bio je to cijeli niz oružanih sukoba između Irana, odnosno tadašnje Perzije, i ondašnjeg Ruskog Carstva. Glavni fokus ovih ratova bila je borba za kontrolu nad Kavkazom, nad mjestima kao što su Gruzija, Armenija, Dagestan... odnosno prostor koji se često naziva i Transkavkaz ili pak Zakavkazje.

Znatan dio tog prostora pripadao je nekoć Iranu, točnije iranskom Safavidskom Carstvu koje se tako zvalo po iranskoj dinastiji Safavidi koja je vladala od 1501. do 1736. godine. Očekivano, kako se Rusko Carstvo širilo prema jugu pokušavali su zauzeti ove prostore stvarajući na Kavkazu svoju tzv. južnu fizičku barijeru (opširnije o ovoj temi: Kako je Rusija postala tako velika? Priča o carstvu koje nije voljelo horizont jer na njemu vidi konjanike, kako onda tako i danas).

Safavidsko Carstvo za vrijeme Abasa I. (od 1588. do 1629.)

Pet žestokih ratova vodilo se između Rusije i Irana od 1651. do 1828. Situaciju je dodatno kompliciralo prisustvo još jednog ambicioznog carstva u neposrednoj blizini - Otomanskog. Rusi i Iranci su u više navrata pokušali dobiti Otomane na svoju stranu, a ponekad su i uspijevali. Gotovo dva stoljeća rata na kraju su završila ruskom pobjedom, a Perzija je morala pristati na predaju većeg dijela Kavkaza Ruskom Carstvu.

Rusko-iranska bitka za Ganju (danas grad u Azerbajdžanu) 1804. godine

Pogledom na današnju kartu tu je dosta zemalja koje su smještene između Rusije i Irana - sa zapadne strane Kaspijskog jezera imamo Azerbajdžan, Gruziju i Armeniju. Sa istočne pak strane velikog jezera imamo Turkmenistan i Kazahstan. No, u ono vrijeme Rusija i Perzija bile su dvije sile s granicom, direktnim kontaktom i vrlo velikom željom da poraze neprijatelja.

Prethodno izbijanju ratova odnosi su bili dobri. Čim je nestala mongolska prijetnja krenuli su intenzivni trgovinski odnosi između Rusije i Perzije, još u 16. stoljeću, a već 1586 razmijenili su ambasadore. U to vrijeme Rusija je bila trgovinski vrlo važna za Britaniju jer su preko Ruskog Carstva trgovali s Perzijom zaobilazeći Otomansko Carstvo. U tom periodu i ruske kompanije znatno su se proširile na prostoru tadašnje Perzije. No, kad je Rusija počela podizati tvrđave na sjevernoj granici Safavidskog Carstva tad je Irancima "prekipjelo" - poslali su vojsku da sruše ruske tvrđave i tako je zapravo počela duga era ratovanja.

Nakon završetka zadnjeg velikog Rusko-perzijskog rata (a Safavidska moćna dinastija nestala je već 1736. godina), Rusi su učvrstili svoju kontrolu pa tako početkom 20. stoljeća kontroliraju i znatan dio današnjeg sjevernog Irana - uključujući Tabriz, Teheran, Mashad, Ishafan... Ako se pritom uzme u obzir da su južni dio (pri Perzijskom zaljevu) kontrolirali Britanci, početkom 20. stoljeća nekoć moćna Perzija svela se na samo unutarnji "neutralni" dio.

Naslovnica francuskog lista iz 1916. godine: "Rusi u Isfahanu"

Pritom valja spomenuti kako će nakon pada Safavidske dinastije na vlast u Iranu doći nova, Qajar dinastija, a ona će pak vladati od 1795. pa sve do 1925. godine

Da bi se Perzija vratila na noge moralo se nešto dogoditi, po mogućnosti s Rusijom. Dakako, nešto se i dogodilo - Prvi svjetski rat i Oktobarska revolucija.

Prilika za Iran? Da, ali priča je svakako kompleksna. Kao prvo, u Rusiji nakon pada carstva izbija građanski rat, a mnogi Rusi bježe pred boljševicima i dolaze u egzil na sjever današnjeg Irana (tamo i dan danas žive njihovi potomci). Za mnoge Irance pojava boljševizma interpretirana je kao prilika te su neki počeli zagovarati suradnju. Prije svega revolucionarni vođa s iranskog sjevera, Mirza Kuchik Khan. Njegovi sljedbenici - možda čak i više nego on (zbog vjerskih razloga) - htjeli su savez s ruskim komunistima pošto su dio njih i sami postali komunisti.

Cilj je bio jasan i jednostavan - vratiti iransku kontrolu nad južnom obalom Kaspijskog jezera te se zajedno boriti protiv domaće buržoazije i stranih imperijalista (a u ovom periodu nakon Prvog svjetskog rata jedina velika imperija koja je ovdje ostala je, dakako, Britanska).

Tada, u svibnju 1920, na obali Kaspijskog jezera, u današnjoj iranskoj provinciji Gilan, stvoreno je nešto što se svakako može smatrati povijesno-političkim kuriozitetom: stvorena je Perzijska Socijalistička Sovjetska Republika (PSSR).

Područje iranske regije Gilan gdje je egzistirala Perzijska Socijalistička Sovjetska Republika

Bio je to smioni pokušaj stvaranja socijalističke budućnosti na prostoru Irana, no, postoji razlog zašto možda niste čuli za PSSR - bila je vrlo kratkog vijeka.

Moderna replika grba PSSR-a (korišten je i na lokalnoj valuti). Grb prikazuje Kovača Kavea, slavnog lika iz iranske mitologije koji je pokrenuo ustanak protiv okrutnog stranog vladara Zahaka.

Prvi (i jedini) predsjednik PSSR-a bio je upravo Mirza Kuchak Khan, ali ista će egzistirati samo do rujna iduće 1921. godine. Što se dogodilo? Problemi su postojali već od samog početka. Dužnosnici PSSR-a nisu se mogli dogovoriti oko toga kako će se zemljom upravljati, hoće li se odmah provesti zemljišna reforma, kakav stav zauzeti prema Moskvi... S lakoćom su, čini se, samo odabrali državnu himnu - Internacionalu.

Mirza Kuchak Khan

Jasno, da bi Perzijska Socijalistička Sovjetska Republika opstala morala se osloniti na Rusiju, odnosno SSSR u stvaranju. Ali sukob traje po svuda... u Rusiji, u Iranu, gomilaju se izbjeglice, a komunisti PSSR-a počinju gubiti naklonost lokalnog stanovništva. Nisu proveli zemljišnu reformu, a i anti-religijska propaganda nije baš naišla na jaki odaziv...

No, ono što će zapravo "pokopati" PSSR je potez Vladimira Lenjina. Naime, on je 26. veljače 1921. odlučio s Perzijom (gdje je na vlasti još uvijek dinastija Qajar, kojoj se PSSR protivi) potpisati Rusko-perzijski sporazum prijateljstva. Tim opsežnim sporazumom uvelike su se poništile odredbe (negativne po Perziju) iz vremena Carske Rusije - između ostalog Iran je sad dobio natrag puni pristup Kaspijskom jezeru. Sve ovo je Lenjin napravio prije svega da bi spriječio ruske anti-boljševičke snage da napadaju SSSR iz pravca Irana. Trebao mu je taj sporazum s dinastijom Qajar i dobio ga je. Nadalje, u to vrijeme u Iranu je već snažno bio izražen anti-britanski sentiment, a nove ruske komunističke vlasti nastojale su to eksploatirati.

No, to znači da su morali prestati podupirati PSSR kojem u tom povijesnom vrtlogu nije preostalo ništa drugo nego nestati...

Tako je i bilo. U PSSR je poslan Reza Khan koji je tamo inicirao državni udar te svrgnuo iranske socijalističke vlasti. Njegovo pak ime zvuči vrlo poznato, zar ne? Naravno - uskoro, već 1925., postat će puno poznatiji pod imenom Reza Shah Pahlavi. Upravo on će srušiti Qajar dinastiju i zavladati Iranom 15. prosinca 1925. Na tom mjestu ostat će sve do 16. prosinca 1941. kada će ga s vlasti srušiti zajedničko britansko-sovjetska invazija (!) - opširnije o toj priči: Kada su Britanci i Rusi zadnji puta zajedno napravili invaziju na Iran koji je u to vrijeme spašavao Židove od nacističkoga progona.

Reza Shah Pahlavi

A što je bilo s Mirzom, prvim i jedinim predsjednikom Perzijske Socijalističke Sovjetske Republike? Uspio je pobjeći kad je krenuo puč. On i njegov prijatelj Gauook pobjegli su sami u Alborz planine... i tamo umrli od hladnoće.

Tako završava jedna poprilično neobična i do danas već polako zaboravljena priča sa sjevera Irana. Danas pak počinju neke nove, ali u Iranu zasigurno pamte i stare, stoljeća sukoba s Rusima kao i činjenicu da su Rusi, poprilično često, šurovali s Britancima protiv njih...