Pad Časiv Jara nakon 18 mjeseci opsade označava još jednu prijelomnu točku u ratu: prvi put nakon Bahmuta ruska vojska ozbiljno pomiče crtu bojišnice prema srcu Donbasa. Grad je pao nakon što su pripadnici Južne skupine snaga podigli zastavu nad zgarištem nekoć industrijskog centra. Iako je Kijev još satima tvrdio da borbe traju, snimke su bile jasne. Rusija je tako probila posljednji prirodni bastion zapadno od Bahmuta – uzvišenje koje dominira dolinom i štiti logističke čvorove Kramatorsk‑Družkivka‑Kostjantinivka. Time je otvoren koridor prema najvećim preostalim ukrajinskim uporištima u Donjeckoj oblasti.
Zašto je Časiv Jar bio toliko važan? Prvo, nadmorska visina od 247 m pruža gotovo savršenu topničku osmatračnicu: onaj tko drži brdo, nadzire cestu T0504 i kanal Siverski Donjec–Donbas. Drugo, ukrajinski inženjeri pretvorili su grad u "tvrđavu" – mrežu bunkera, podzemnih skloništa i povezanih vatrenih točaka. Nakon pada Bahmuta (svibanj 2023.) upravo je ovdje formirana nova linija otpora koja je više od godinu dana blokirala ruske ambicije. Gubitkom uzvisine Ukrajina više ne može sigurnim rutama dovoziti streljivo prema istočnom rubu Donbasa - ruske baterije sada mogu ometati svaki kamion koji krene iz Kostjantinivke ili Kramatorska.
Koje su postrojbe bile presudne? U ruskoj formaciji ističu se 217. i 331. padobranska pukovnija 98. gardijske zračno‑desantne divizije – elitni dio koji je, unatoč velikim gubicima ranije u ratu, zadržao operativnu sposobnost i moral. Potpomagale su ih jurišne jedinice sastavljene od pomilovanih osuđenika, specnaz‑grupe Južnog vojnog okruga, te čečenski bataljuni "Ahmat" koji su čistili uništene stambene blokove. Na ukrajinskoj strani kostur obrane činili su 5. jurišna i 24. mehanizirana brigada, uz rotacije 80. desantne i drugih postrojbi. To su iskusni veterani Donbasa, navikli na borbu iz blizine, ali brojčano nadjačani.
Što se tiče oružja, presudnu ulogu imala je – kako i priliči Donbasu – artiljerija. Ruske haubice 2S19 "Msta‑S" i raketni sustavi TOS‑1A ispaljivali su po kvartovima prije svake pješačke navale, dok su bombarderi Su‑34 izbacivali planske klizne bombe FAB‑500M62 i rušili cijele blokove. Ukrajinci su pokušali uzvratiti raritetnim teškašima 2S7 "Pion" (203 mm) te ATGM zasjedama iza kanala, no nedostatak streljiva postajao je kroničan. Oboje su masovno koristili FPV dronove: Ukrajinci za precizne udare po pješadiji, Rusi za uništavanje oklopa u povlačenju i označavanje ciljeva topništvu. Stoga je zrak – unatoč najavljenim zapadnim F‑16 – ostao ruska domena.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
