Nastavak teksta (za prvi dio kliknite ovdje)
Feudalna razmrvljenost Rusije
Pohod Andrije Bogoljupskog na Kijev 1169.godine skršio je ostatke gospodarske i političke moći stare ruske prijestolnice. Sve do pada Kijeva pod vlast Mongola najmoćniji ruski kneževi su se borili za vlast nad Kijevom, jer u slučaju osvajanja Kijeva ('majke ruskih gradova') stekli bi sjaj prvenstva među ostalim knezovima. U stvarnosti ruska zemlja se razmrvila na niz oblasti, koje imaju svoje zasebne gospodarske, a stoga i posebne političke interese. Za razliku od jedinstvene Rusije u razdoblju Kijevske države, sad se zemlja razbija u pojedine kneževine koje se isprepliću u suparničkoj borbi ili savezništvu, ali pri tome djeluju kao samostalni organizmi, po zakonima svoga vlastitog političkog i društvenog razvitka.
Galičko-Volinjska kneževina
Raspadom Kijevske države dolazi do nastanka gospodarski veoma razvijene i politički snažne Galičko-Volinjske kneževine, čiji prostor obuhvaća dvije odvojene oblasti: Galiciji ili 'crvenu Rusiju' (od karpatskog lanca do Sana i Dnjestra) i Voliniju (od Sana i gornjeg toka Dnjestra do crte, što spaja gornji Pripjat s gornjim Bugom). Ovo je prostor gdje su od davnina živjela slavenska plemena Ulići, Tiverci, Duljebi i Bijeli Hrvati. Početkom XI. stoljeća postaje sve izraženije feudalno iskorištavanje zemlje, gdje je u Galicji bio snažniji bojarski zemljoposjed, a u Voliniji kneževski zemljoposjed (Volinija postaje ishodište kneževske politike ujedinjena obiju pokrajina u jednu cjelinu).
U 12. stoljeću dolazi do snažnog razvoja gradske privrede, obrta i trgovine, a zemljopisni položaj u susjedstvu s Ugarskom i Poljskom povoljno je utjecao na razvitak trgovine s tim zemljama i preko njih s ostalim, udaljenim srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim gospodarskim središtima onoga vremena. Uz Kijevske zemlje ovo je bilo privredno najrazvijenije područje u 12. stoljeću, što je dovelo do nastanka gradova kao što su Galič, Peremišlj, Volinj, Vladimir Volinsk, Holm i dr.
Trgovačka razmjena Galicije i Volinije sa susjednim i udaljenim zemljama obuhvaćala je različite proizvode. Iz Bizanta se uvozila svilena tkanina, baršun, vino, ulje i mirodije, iz Ugarske staklo i mramor, iz Češke olovo, iz Flandrije sukno. U izvoz je išlo žito, med, sol, drvo i dr., a glavna središta u koje je išlo su bili Ostrogon i Budim u Madžarskoj, Opava u Moravskoj, Prag u Češkoj, Erfurt i Regensburg u Njemačkoj. U unutrašnjoj trgovini ove dvije pokrajine su imale važnu ulogu u opskrbi solju iz galičkih solana za cijelu južnu Rusiju.
Sve navedeno je dovelo da su gornji slojevi obrtničkog i trgovačkog staleža u Galiciji i Voliniji stekli znatan utjecaj na politička zbivanja pa su pomagali kneževsku vlast u borbi protiv feudalnog rasula.
Novogordska feudalna republika
Novogordska zemlja veoma je rano, zahvaljujući svojem gospodarstvu i socijalno-političkim okolnostima, izrazila i ostvarila želju za samostalnošću. Na području Novogorda, koje je isprva sezalo od južnih obala jezera Ladoga i Onega do izvora Lovata i Volge i od nizina uz zapadne obale Pejpuskog jezera nadomak gornje Volge i Mologe pri njezinu ušću u Volgu, živjelo je slavensko stanovništvo u dodiru sa susjednim, neslavenskim stanovništvom: s Vodima uz obale Finskog zaljeva, Karelijcima između Ladoge i Onege, Letoncima, Litvancima i Estoncima (Čudima) na zapadu, a na sjeveroistoku sa zavologdanskim Čudima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
