Početak 70-ih godina 20. stoljeća je označio prekretnicu u politici američkog ustroja jer se trebalo uvesti drastične mjere kako bi se održao primat SAD-a kao svjetske gospodarske, financijske i vojne sile. Tu uskače Wall Street sa svojom strategijom koja će promijeniti sve.
Uz Vijetnamski rat, za vrijeme predsjednika Lyndona B. Johnsona, i troškove njegova vođenja, strane banke su ubrzale prodaju dolara i kupovinu zlata. U to vrijeme još je na snazi 'zlatni standard', što je značilo da dolar ima svoje pokriće u zlatu, te su zemlje, koje su svoje rezerve imale u dolarima, dolare mogle zamijeniti za zlato. Do 1968. godine američke pričuve zlata su se smanjile na manje od 25% rezervi propisanih zakonom, a deficit je narastao na tada ogromnih 30 milijardi dolare. Gledano iz današnje perspektive i na temelju raznih dokumenata, moglo bi se zaključiti da američki političari i bankari s Wall Streeta uopće nisu planirali pobjedu SAD-a u Vijetnamskome ratu- moglo bi se reći da je taj rat bio planiran kao 'rat bez pobjednika' kako bi se osigurala daljnja izgradnja vojnog sektora američkog gospodarstva premda je to vodilo do produbljivanja deficita.
Ovako ponašanje SAD-a je bilo moguće prvenstveno radi toga je su SAD iz Drugog svjetskog rata izašle kao najjača gospodarska, ekonomska i vojna sila svijeta. Kao takva je mogla krojiti pravila, što je i učinjeno Sporazumom iz Bretton Woodsa iz 1944. godine. Pravila toga sustava su omogućila američkoj vladi da pomoću inflacije dolara ( jer je dolar prihvaćen kao rezervna svjetska valuta pomoću koje se obavljaju sve međunarodne transakcije), koja se dogodila zbog golemog deficita domaće potrošnje, prisili europske zemlje, kao i svoje druge trgovinske partnere ( prvenstveno Japan), da pomognu američke ratne troškove u obliku pojeftinjenja dolara- jer dok god SAD odbijaju devalvirati dolar u odnosu na zlato, europske zemlje su morale plaćati cijenu i prihvatiti dolar po tečaju koji je vrijedio oko dvadeset godina prije toga, unatoč tome što se tada u Americi dogodila velika inflacija.
Sama devalvacija bi pokazala pogoršanje američke gospodarske proizvodnje od 1944. godine, čime bi ujedno i opalo povjerenje investitora i smanjio se priljev kapitala u američko gospodarstvo. Najveća ironija u svemu ovome je da su upravo europske zemlje, koje su bile protiv Vijetnamskog rata, isti financirale; razlog tome su velike količine dolara u njihovim središnjim bankama koje su im kasnije služile kao službene rezerve. Time je došlo do pojave 'eurodolara' ; strane zemlje na nagovor nisu zamijenile svoje dolare za zlato, na što su imale pravo prema pravilima iz Bretton Woodsa, a središnje banke su zarađivale na kamati na te dolare i ulagale ih u američke državne obveznice za koje jamči Vlada SAD.
Ipak, sve ovo ne bi bilo moguće da ...
Uz Vijetnamski rat, za vrijeme predsjednika Lyndona B. Johnsona, i troškove njegova vođenja, strane banke su ubrzale prodaju dolara i kupovinu zlata. U to vrijeme još je na snazi 'zlatni standard', što je značilo da dolar ima svoje pokriće u zlatu, te su zemlje, koje su svoje rezerve imale u dolarima, dolare mogle zamijeniti za zlato. Do 1968. godine američke pričuve zlata su se smanjile na manje od 25% rezervi propisanih zakonom, a deficit je narastao na tada ogromnih 30 milijardi dolare. Gledano iz današnje perspektive i na temelju raznih dokumenata, moglo bi se zaključiti da američki političari i bankari s Wall Streeta uopće nisu planirali pobjedu SAD-a u Vijetnamskome ratu- moglo bi se reći da je taj rat bio planiran kao 'rat bez pobjednika' kako bi se osigurala daljnja izgradnja vojnog sektora američkog gospodarstva premda je to vodilo do produbljivanja deficita.
Ovako ponašanje SAD-a je bilo moguće prvenstveno radi toga je su SAD iz Drugog svjetskog rata izašle kao najjača gospodarska, ekonomska i vojna sila svijeta. Kao takva je mogla krojiti pravila, što je i učinjeno Sporazumom iz Bretton Woodsa iz 1944. godine. Pravila toga sustava su omogućila američkoj vladi da pomoću inflacije dolara ( jer je dolar prihvaćen kao rezervna svjetska valuta pomoću koje se obavljaju sve međunarodne transakcije), koja se dogodila zbog golemog deficita domaće potrošnje, prisili europske zemlje, kao i svoje druge trgovinske partnere ( prvenstveno Japan), da pomognu američke ratne troškove u obliku pojeftinjenja dolara- jer dok god SAD odbijaju devalvirati dolar u odnosu na zlato, europske zemlje su morale plaćati cijenu i prihvatiti dolar po tečaju koji je vrijedio oko dvadeset godina prije toga, unatoč tome što se tada u Americi dogodila velika inflacija.
Sama devalvacija bi pokazala pogoršanje američke gospodarske proizvodnje od 1944. godine, čime bi ujedno i opalo povjerenje investitora i smanjio se priljev kapitala u američko gospodarstvo. Najveća ironija u svemu ovome je da su upravo europske zemlje, koje su bile protiv Vijetnamskog rata, isti financirale; razlog tome su velike količine dolara u njihovim središnjim bankama koje su im kasnije služile kao službene rezerve. Time je došlo do pojave 'eurodolara' ; strane zemlje na nagovor nisu zamijenile svoje dolare za zlato, na što su imale pravo prema pravilima iz Bretton Woodsa, a središnje banke su zarađivale na kamati na te dolare i ulagale ih u američke državne obveznice za koje jamči Vlada SAD.
Ipak, sve ovo ne bi bilo moguće da ...
