Važno je vidjeti jednu sasvim drugu Gazu, onu koja nimalo ne podsjeća na strašne slike iz vijesti: Prošećimo gradom u kojem se svakodnevnica, ako nije ratna, spaja sa snovima baš kao i svugdje drugdje

Traje rat. Izraelske snage gomilaju se pred Pojasom Gaze. Zbrajaju se mrtvi na jednoj i na drugoj strani. Navodno bi izraelska vojska jako brzo mogla pokrenuti masivnu kopnenu ofenzivu na grad Gazu nakon što je istekao njihov ultimatum civilima da se u roku od 24 sata evakuiraju južnije. Neki su pobjegli, brojni nisu, očekivati da će preko milijun ljudi napustiti grad u 24 sata nije bilo realno, unatoč opasnosti velike pogibije... Tjedan dana već pratimo ekstremno uznemirujuće slike, prvo iz izraelskih naselja, kibuca i gradova u blizini Gaze gdje su pripadnici Hamasa i drugi izvršili masovni pokolj civila. Traumatične scene ljudskih tijela obišle su naslovnice medija diljem svijeta. Nedugo zatim traumatične scene počele su stizati i iz Gaze gdje je Izrael pokrenuo intenzivne zračne napade...

I to je zapravo jedini naš uvid u Gazu. Jer kad god se spominje Pojas Gaza, bilo sam grad ili širi teritorij, to je uvijek u kontekstu teške tragedije. Najčešće su to slike razaranja, ljudske patnje, srušenih zgrada i ljudskih tijela pod ruševinama. To je strašno, ali nakon toliko godina sličnih scena (bez obzira što je ovaj udar na Gazu najveći do sad) neminovno je došlo do desenzitizacija na ova ljudska stradavanja. Gaza će, kako se čini, u narednom vremenu patiti još i više, i iz dana u dan gledat ćemo jedne te iste slike. Mrtve i ranjene ljude, očajne roditelje i djecu žrtve. To je neminovno. No, što ako svijet na kraju potpuno "otupi" i jednostavno više ne vidi tu patnju?

Iako će se svi složiti da je važno prenijeti slike aktualne stvarnosti, možda se pritom zaboravlja da ti ljudi nisu samo žrtve, samo akteri patnje i tragedije. Jer kad ih se gleda godinama samo u jednoj "ulozi" zaboravlja se da je riječ o ljudima koji u vremenima mimo rata i razaranja vode, kao i mi, neke svoje svakodnevnice, po čemu smo isti. Možda nam uvjeti nisu isti. Mi uživamo slobodu, oni žive u "najvećem zatvoru na otvorenom", ali čak ni to ne može slomiti ljudsku želju za životom, za sitnim životnim užicima. Šeću li Palestinci uz more za posebno lijepog zalaska sunca? Zastanu li da vide što su ribarski brodovi ulovili noćas? Druže li se dugo u noć s prijateljima i obiteljima? Imaju li svoj omiljeni restoran? Gdje djevojke kupuju odjeću kad žele impresionirati svoju simpatiju? I ne, unatoč islamističkim vlastima, Gaza nije Saudijska Arabija, ni hidžab nije striktno obavezan (preferira se od strane sistema, ali nije obavezan).

Zašto ne bismo večeras prošetali Gazom, glavnim gradom palestinske enklave? Umjesto da odbrojavamo sate do katastrofe, prošećimo Gazom kakva jest zaista, unatoč blokadi, dok nema rata. Poslužit ćemo se Google Maps kartom i drugim izvorima. Virtualno ćemo prošetati kroz grad. Iako Gaza nema, očekivano, tzv. "street view" opciju (gdje se krećete virtualno po cesti), brojne točke od interesa u gradu imaju puno fotografija koje su postavili sami stanovnici želeći upotpuniti online dostupni sadržaj, da rijetki posjetioci vide gdje je što. Mi ćemo večeras biti ti posjetioci i zamislit ćemo da smo došli na vrijeme, u nekoj paralelnoj stvarnosti gdje se nad Gazom spušta samo topla jesenska noć, ništa prijeteće.

Počnimo za početak sa scenom iz jedne od dvorana gdje se vježba Yoga. Nakon širenja popularnosti Yoge ovakve centre naći ćemo u gotovo svakom kvartu svakog grada, a Gaza nipošto nije iznimka.

Nešto dalje naići ćemo na jednu od brojnih pekara. Ova se zove Ajjour i izgleda da ima puno posla. Tko su kupci? Vjerojatno susjedi. Pozdravljaju li i u Gazi s "dobar dan, susjed" ako se u trgovini pojavite više od tri puta? Vrlo moguće.

A gdje odsjesti za vrijeme boravka u Gazi? Izgleda da opcija ima poprilično. Ako se prošećemo malo prema obali tamo ćemo naići na hotel Al Mathaf s tri zvjezdice. Na Google Reviews imaju ocjenu 4.3 od 5 - nije loše. Da vidimo što kažu konkretne recenzije... Neka mlađa dama po imenu Raneem Abdu piše da je bila u ovom hotelu prije 3 mjeseca s prijateljima. U recenziji je navela: "Daleko od gradske gužve, lijepo mjesto za odmor u blizini mora. Tradicionalni arhitektonski dizajn iznutra čini mjesto posebnim i daje vam dobre vibracije. Posjetila sam ovaj hotel prije 10 godina i sada ga ponovno posjećujem!"

Izgleda da joj je hotel Al Mathaf baš ostao u lijepom sjećanju, a kako i ne bi - slike otkrivaju jedno vrlo ugodno mjesto. Znate onaj specifičan šarm hotela od 3 zvjezdice? Kad nije ni preskup, ni prejeftin, ni preuglancan, ni previše oronuo. Često bude "taman", još ako je doručak dobar...

Kad smo već blizu obale, mogli bismo prošetati do samog mora, možda popiti kavu na kakvoj lijepoj terasi. Izbora je u izobilju. Hoćemo samo u kafić ili da se nešto usput nudi i za pojesti? Probajmo ipak ovo drugo, od više opcija ne boli glava.

U blizini hotela nailazimo na kafić koji očito nudi i jela, a zove se poprilično pomodno "Garden Beach". Kad priđemo bliže jasno se ističe "cafe and restaurant". Idealno, pogledajmo što nudi...

Super mjesto za provesti i par sati, a kolači i jela izgledaju jako fino.

Dosta smo ljenčarili. Gazu još skoro da nismo ni vidjeli! Idemo sad u jednu brzu vožnju gradom da vidimo na što ćemo sve naići do kraja dana...

Tu je na uglu tipični mali dućan sa svim i svačim.

U blizini je banka, Palestinska islamska banka, koja, kao i valjda sve druge banke na svijetu, hoće nas navući da uzmemo kredit, za auto, stan, nenamjenski...

Nedaleko je i sportski klub Yarmouk gdje je također glavni fokus na nogometu.

Hm, ali za sad smo vidjeli samo veći broj manjih dućana, dosta restorana, raznih radnji... Ima li u Gazi kakav "shopping centar", negdje gdje možemo kupiti sve i svašta ili jednostavno šetati od izloga do izloga, gledati predmete i ljude koji lutaju poput nas? Svakako, možemo recimo posjetiti Gaza City Centre, robnu kuću koja se ističe lijepim interijerom i eksterijerom.

U šetnji Gazom naići ćemo na razne institucije i bitne zgrade, kao što je ova indonezijska bolnica:

Ali što ako nam treba nešto konkretnije, recimo TV servis, gdje da idemo? Opcija ima nekoliko. Recimo Emad Jaber tvrdi da može popraviti puno toga vezano uz elektroniku iako primarno radi na televizorima. Zanimljivo mu je i radno vrijeme. Svaki dan, osim petkom, od 12:30 do 22 sata. Izgleda da vlasnik preferira imati jutra slobodna!

Gaza je grad mladih ljudi! Prosječna dob je 18 godina. Šetnjom gradom naići ćemo na brojne škole i fakultete. Pogledajmo što se događa na jednom od njih, sveučilištu Isra. Izgleda da je gužva, vjerojatno je vrijeme ispita. Jedan mlađi student pak buntovno nosi majicu na kojoj se ističe "I hate exams" (eng. "mrzim ispite").

Ali Isra je relativno manji, privatni fakultet. Puno veću studentsku gužvu pronaći ćemo na drugom kraju grada gdje se nalazi moćni fakultet primijenjenih znanosti.

Obišli smo samo mali dio Gaze večeras, zavirili u neke kutke svakodnevnice njihovog stanovništva, i bila je to zapravo vrlo kratka šetnja. Jednom uz more, malo po centru i dan je već završio, a mogli bismo provesti još puno dana u Gazi, obilazeći njene ulice, parkove, zanimljivosti, susrećući ljude, koji bi nam kroz nekoliko dana vjerojatno već postali i poznati, možda bismo si bili i na "dobro jutro, susjed", jer na kraju priče toliko je toga što nas čini istima. Obični smo ljudi koji se trude zadržati neke obične snove, iz dana u dan. Ponekad okrutna stvarnost nas izbacuje s puta, možda nam prijeti i životom, ali bitno je da znamo tko smo i gdje idemo, kako mi tako i oni slični nama, da ne zaboravimo koliko smo slični jedni drugima. Kad to shvatimo dublje ćemo se kolektivno radovati i patiti jer nećemo više moći vidjeti samo sliku tragedije, nego sliku života.