Jedan od najjačih bedema staroga Dubrovnika nije bio kameni, već intelektualni. Naime, snaga Dubrovačke Republike je ležala na konkretnim znanjima i stvarnim vještinama njezinih stanovnika - u Dubrovniku jednostavno nije bilo mjesta improvizaciji.
U školama su se učili oni predmeti koji bi doista osposobljavali ljude za život i za razvoj gospodarstva; predmeti poput matematike, fizike, logike, latinskog i grčkog jezika, zemljopisa, filozofije, povijesti, trgovine, knjigovodstva i računovodstva.
U nastavnom programu nije bilo mjesta za suvišne i nepotrebne predmete kao što je danas slučaj, već je sva pažnja bila usmjerena na ona znanja čijom bi se primjenom pridonijelo razvoju i stvaranju vrijednosti.
Zbog naglaska na predmete kao što su matematika, logika, knjigovodstvo, računovodstvo ili trgovina Dubrovčani su za svoje doba bili izrazito ekonomski pismeni.
Za razliku od nas danas. Jer prema svim pokazateljima prokletstvo, to jest propast današnjeg čovjeka leži upravo u njegovoj ekonomskoj nepismenosti. Upravo kao što je nekoć davno kob tadašnjih ljudi bila njihova opća literalna nepismenost, dakle nemogućnost čitanja zbog njihovog slabog ili potpunog nepoznavanja pisma.
Glede pismenosti, dubrovačke škole su imale izrazito dobre i bogate knjižnice ponajprije zahvaljujući brojnim dubrovačkim pomorcima koji su često donosili brojne knjige iz raznih dijelova svijeta i na taj način proširivali znanje svojih sugrađana.
Općenito gledajući, težilo se dobrom poznavanju i jezika i pisma, čitanju pisaca, vježbanju u govorništvu i pisanju sastavaka, dakle svemu onomu što bi učvršćivalo temelje dubrovačke kulture i intelektualnog napretka.
U svemu tome posebna se briga vodila o nadarenim učenicima koji su primali stipendije za odlazak na studij u Italiju. A ono najzanimljivije je da bi navedeni učenici nakon studija za uzvrat bili obvezni doći natrag na službu u Dubrovnik - ili su zakonski bili dužni vratiti sav novac koji im je Dubrovnik dao za troškove njihovog školovanja.
Ne kao danas: Hrvatska školuje, a druge države, poput Njemačke ili SAD-a ubiru plodove.
Fascinira i činjenica kako se vodila briga o lošijim učenicima tako da se i njima osigura dostojan život. Naime, dubrovačka vlada im je posuđivala novac, te ih potom slala na istok da tamo trguju i na taj se način osposobe za trgovinu. Dakle, na svakog se pazilo, svakoga se koristilo, nikoga se nije ostavljalo - svatko je imao svoje mjesto u društvu.
Što se tiče samih učitelja i nastavnika, oni su u Dubrovniku bili iznimno cijenjeni i jako poštivani od strane dubrovačke vlade koja ih je često darivala.
Za razliku od danas: necijenjeni, potplaćeni i pod ogromnim stresom.
Očigledno je kako će cijeli naš obrazovni sustav morati doživjeti svojevrsnu katarzu, možda čak i tako radikalnu da će koncentracija profesora jednostavno morati biti usmjerena samo prema onoj djeci koja doista žele poznavati određen predmet. U suprotnom posao modernog profesora će postati samo pastirski posao - čuvanje dječjega krda.
Stoga, iako je prošlo više od 200 godina od ukidanja Dubrovačke Republike, na primjeru nakadašnjeg Dubrovnika najbolje vidimo kako je ulaganje u znanje najbolja investicija i jedini način za razvoj i napredak države.
U protivnom nam se očigledno ne piše pretjerano sjajna budućnost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
