Teško je reći što se točno dogodilo s grčkom dramom u zadnjih nekoliko dana. Jedna stvar je sigurna, "drama" je zapravo "sapunica" jer preokreti su česti i šokantni.
Krenimo stoga redom. Grčka je zadužena, poprilično. Prethodne grčke Vlade mahnito su posuđivale novac od međunarodnih kreditora vodeći zemlju na takav apsurdan, mogli bismo čak reći i kriminalan, način. Naime, znali su da s takvim modelom jednostavno neće moći vraćati svoje dugove, znali su da novac koji uzimaju se ne koristi za ekonomsko unapređenje zemlje već prije svega za kupovanje političkog ostanka, poprilično udobnog političkog ostanka na vlasti.
Neki ekonomisti su već i tada vidjeli ne samo probleme već i potencijalno namjerne opasne radnje. Jedan od njih je i sada već bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis koji je rekao u više navrata kako je uopće posuđivanje tolikog novca Grčkoj bilo nedopustivo. Naime, on, i mnogi drugi, tvrde kako su kreditori, odnosno Trojka (MMF, Europska Centralna Banka i Europska Komisija), znali da Grčka neće moći na vrijeme vraćati taj novac, da grčka ekonomija jednostavno neće biti u stanju proizvesti dovoljno novca.
No, ovdje dolazimo do jednog drugog pitanja, fundamentalnog za razumijevanje cjelokupne situacije. Treba li kreditor, kolike god magnitude on bio, svom klijentu govoriti da izgleda kako neće biti u stanju vratiti novac? Jer, ako je onaj koji posuđuje uvijek kriv, odnosno ako na takav način gledamo na situaciju, onda je i Grčka, kao država, odgovorna za svoje dugove.
Ipak, tu je nešto fundamentalno nepošteno u ovoj cijeloj raboti. Naime, kada banka posuđuje novac pojedincu, ona zna kako će se u konačnici naplatiti, ako bude potrebno, izbacivanjem pojedinca na ulicu i uzimanjem njegove nekretnine. Danas mnogi diljem Europe ustaju zbog masovnoj deložacija, nazivaju ih nehumanim radnjama. One i jesu nehumane radnje, ali uvijek će biti i onih koji će reći kako je sve "legitimno", da je uzimatelj kredita sve sam sebi kriv, da nije čitao sitni tekst itd.
U slučaju Grčke njeni kreditori su također znali kako se naplatiti, imali su to na umu kod svakog kredita kojeg su davali Grčkoj. Rješenje, iz njihove perspektive postoji, ali to je rješenje nije nužno niti racionalno niti izvedivo već je riječ o ideološkom rješenju.
Upravo tako, kreditori su Grčkoj dali do znanja da sada ima samo jedan način na koji će ona moći vratiti dugove - tako da usvoji novu ekonomsku ideologiju, nešto što se danas kolektivno naziva neo-liberalni model. Ideologija je jednostavno, a svodi se na maksimalno podređivanje tržištu i privatnom kapitalu dok se sav socijalni aspekt jedne države promatra kao problem, teret u ostvarenju što većeg profita.
No, da nekim čudom Grčka i usvoji sve te aspekte, popularno zvane "mjere štednje". Da Grčka sada otpusti mase državnih zaposlenika, da sroza životni standard svojih građana na minimum, da privatizira sve što se privatizirati može, i da u konačnici čak i počne isplaćivati rate kredita, to bi značilo da od tog silnog napora, bolne adaptacije na surovi model, grčki narod opet neće imati ništa, jer sav novac koji će teškom mukom zaraditi, ići će kreditorima, desetljećima od danas.
Upravo to, ni više ni manje, traži se od Grčke. Kako grčki narod može, realno gledajući, pristati na to? Ni ne pristaje, zato su prije tjedan dana na referendumu u velikom broju, preko 60%, odbacili mjere štednje, misleći - sada se ispostavlja, naivno - kako time daju glas za odbacivanje diktata Trojke.
No, euforija je trajala kratko, niti tjedan dana. Grčki premijer Alexis Tsipras, baš kako su se mnogi i pribojavali, na kraju je "trepnuo", popustio pred pritiskom i ponudio kreditorima gotovo iste, ako ne još i brutalnije, mjere koje je upravo grčki narod na referendumu, na njegovu inicijativu, odbacio.
Oni koji su i ranije bili skeptični prema njemu reći će kako je sada potvrdio da je veleizdajnik naroda. Drugi, koji su cijelo vrijeme držali njegovu stranu, nastojati će pronaći nekakvo logično objašnjenje za ovaj potez. No, koliko god bilo u trendu na ljevici braniti Tsiprasa, složiti ćete se kako to postaje sve teže i teže.
Koji bi bio argument? Mediji već danima tvrde kako Grci s ogromnom većinom, oko 80%, žele ostati unutar eurozone. No, vode se anketama, a te iste ankete su na dan referenduma prognozirale pobjedu glasa "DA" s oko 1% do 2% prednosti. Dakle ankete su bile katastrofalno pogrešne, a zašto da onda istima vjerujemo da je 80% Grka za euro valutu?
Gledali smo tisuće ljudi na trgu Syntagma. Jednu večer su izašli pro-EU prosvjednici i mahali su s EU zastavicama i prigodnim sloganima. Dobro. Noć nakon na istu lokaciju su izašli anti-Trojka prosvjednici sa sloganima u kojima se potpuno odbacuje bilo kakva suradnja s kreditorima. Ovi drugi su pobijedili na referendumu i to premoćno.
Je li Tsipras saslušao volju naroda? Ne, nije. Velikom brzinom, u roku od svega četiri dana nakon referenduma, sklopio je ponudu koju Trojka ne može odbaciti jer je toliko idealna za njih, to je točno ono što su tražili. Što je u ponudi?
Pogledajmo neke od mjera:
- Postepeno podizanje godišta za odlazak u mirovinu, s 62 na 67 godina. Proces će biti kompletiran od 2022.
- Eliminacija tzv. davanja solidarnosti za siromašne umirovljenike i 50% povećanje zdravstvenih troškova za umirovljenike
- Podizanje PDV-a na 23%, uključujući - što do sada nije bio slučaj - i za brojne grčke, često vrlo siromašne, udaljene otoke
- Rezovi u plaćama za radnike u javnom sektoru
- Kompletiranje svih trenutačnih planova privatizacije, uključujući i regionalne zračne i morske luke
- Rezovi na subvencioniranje goriva za poljoprivrednike
- Povećanje poreza za mala poslovanja, samozaposlene i vlasnike nekretnina
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
