Nedavna ocjena američkog državnog tajnika Johna Kerrya da se Srbija, Kosovo, Crna Gora, Makedonija, Gruzija, Moldavija i Pridnestrovlje nalaze na "liniji vatre" kada je riječ o odnosima Washingtona i Moskve, potvrdila je da su ove zemlje predmet njihove borbe za utjecaj, što i nije bila tajna.
Bosnu i Hercegovinu bismo sami mogli dodati na spisak , jer ju je Kerry govoreći u Senatu "neopravdano", ili možda i nehotično izostavio.
Ono što najprije upada u oči je da su među navedenim zemljama većina kandidati ili potencijalni kandidati za članstvo u Europskoj uniji, a da Kerry Europu nije ni spomenuo, ali da ni Bruxelles nije prokomentirao njegovu izjavu.
Možda ju je i nehotično izostavio, ali ako nije tako, onda to ide u prilog tezi da je Washington izgubio povjerenje u moć "meke sile" Bruxellesa kojom bi ove zemlje postepeno na putu članstva u EU trebalo da budu prevedene u euroatlantski tabor, odnosno u NATO.
Sljedeće što možemo primjetiti je da je Kerry spomenuo dijelove regije Zapadnog Balkana za koje se vjeruje da predstavljaju čvrsto uporište NATO-a, a to su prije svih Kosovo, Makedonija, pa i Crna Gora.
Crna Gora, iako još formalno nije dobila službenu pozivnicu, već je na vratima ovog vojnog saveza i do konca tekuće godine mogla bi postati 29. članicom alijanse.
NATO se od 2001. godine nalazi u Makedoniji koja je još 2008. na summitu u Bukureštu dobila pozivnicu za članstvo, no Grčka je uložila veto na njihovo pristupanje zbog spora oko naziva ove države, tako da je ovo pitanje ostalo otvoreno do danas.
U Makedoniji je smješten najveći balkanski poligon za trening NATO snaga – Krivolak u dolini Vardara, na kojem je nekada vježbala Jugoslavenska narodna armija.
Što reći o Kosovu gdje je izgrađena najveća američka vojna baza "Bond steel" i koje je svoju državnost steklo na temelju vojne intervencije NATO 1999. godine? Teško je u Europi naći sličan primjer odanosti stanovništva politici SAD-a, kao što je to slučaj na Kosovu. Možda se može usporediti samo sa Albanijom i baltičkim državama bivšeg SSSR-a.
Prije nego što se posvetimo slučaju Srbije, koji je najkompliciraniji i najdelikatniji, moramo se zapitati zašto je Kerry uopće spominjao Crnu Goru, Makedoniju i Kosovo?
Službena Podgorica, na čijem je čelu već dulje od četvrt stoljeća svemoćni i uistinu kontroverzni Milo Đukanović, koji trenutno obnaša funkciju premijera, već drugu godinu provodi skupu i bjesomučnu kampanju za stupanje Crne Gore u NATO.
U studenom prošle godine u Podgorici su osvanuli zakupljeni billboardi s natpisom "Bolje banana u ruci, nego ruska čizma za vratom" i s podjednako neukusnom likovnom ilustracijom, a u potpisu je stajalo "Crnogorske patriote".
Kao dio iste kampanje pojavili su se i billboardi na kojima je citirana izjava Milovana Đilasa iz 1951. godine sa mitinga protiv Rezolucije Informbiroa u Titogradu: "Nikada nama Crnogorcima Rusi nijesu bili prijatelji, uvijek smo im bili moneta za potkusurivanje".
Glavno obilježje službenog crnogorskog patriotizma posljednjih godina bilo je bedasto negiranje bilo kakve političke, ali i povijesne, etničke i kulturne veze sa Srbima i Srbijom, što se u neoliberalnim podgoričkim krugovima objašnjava potrebom za očuvanjem mlade državnosti, ali ova je zemlja uvijek isticala u prvi plan svoje rusofilstvo, zbog čega su ove uvredljive poruke Moskvi bile posve iznenađujuće i za veliki dio naroda u Crnoj Gori.
Crnogorci su dobar dio svoje jadranske obale prodali Rusima, a u menijima u tamošnjim restoranima ponuda je ispisana i na ruskom jeziku, ali se članstvo u NATO ispriječilo tradicionalnoj ljubavi između dva naroda.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
