Pred kraj 1957. godine, točnije na današnji dan, 30. studenog, pokušan je atentat na indonezijskog predsjednika Sukarna, jednog od iznimno važnih lidera tog vremena. Za vrijeme posjete jednoj školi, dok se približavao automobilom, a ulice su bile pune ljudi koji su izašli kako bi ga dočekali, na njegovo vozilo bačena je ručna granata. Sukarno je preživio tek s lakšim ozljedama, no ukupno osmero ljudi je poginulo, a ranjeno je oko 100. Povodom tog događaja donosimo vam tekst u kojem je znatno detaljnije opisan period vladavine Sukarna, (neuspjeli) pokušaj njegovog rušenja od strane američke CIA-e i važnost cijele priče u kontekstu jednog vremena...
--------------------------
Dobra definicija obavještajnog rada je - "tajno je djelovanje čiji je cilj razumjeti ili promijeniti ono što se zbiva u inozemstvu". Predsjednik Dwight D. Eisenhower to je nazvao "gadnom, ali životno važnom nužnošću". Nacija koja svoju moć želi širiti izvan svojih granica mora vidjeti izvan horizonta, znati što dolazi, sprečavati napade protiv svojeg naroda. Mora predvidjeti iznenađenja. Bez jake, pametne, oštre obavještajne službe i predsjednici i generali mogu postati slijepi i sakati. Kroz cijelu povijest pa sve do danas, SAD kao supersila nisu imale takvu službu.
Kad je počeo Drugi svjetski rat, SAD nisu imale spomena vrijednu obavještajnu djelatnost, a kada je rat završio, nisu imale gotovo nikakvu. Užurbana demobilizacija ostavila je za sobom nekoliko stotina ljudi s nekoliko godina iskustva u svijetu tajni i voljom da se nastave boriti s novim neprijateljem. Dobrim dijelom su uzimali ljude iz bivših nacističkih kadrova.
"Sve veće svjetske sile osim SAD-a imale su već godinama stalne obavještajne službe širom svijeta, koje su bile izravno odgovorne najvišim instancama vlasti", upozorio je predsjednika Trumana u kolovozu 1945. godine general William J. Donovan (Wild Bill Donovan), zapovjednik ratnog Ureda za strategijske usluge (OSS, Office for Strategic Services). "Prije ovog rata SAD nisu imale tajnu obavještajnu djelatnost za inozemstvo. Nikada nisu imale, pa ni sada nemaju koordiniran obavještajni sustav".
Centralna obavještajna agencija (Central Intelligence Agency, skraćeno CIA) je trebala biti taj sustav. Ali plan za tu Agenciju bio je nedorađena i zbrzana skica. Nakon propasti Britanskog Carstva SAD su ostale jedina sila kadra suprotstaviti se sovjetskom komunizmu, i Americi je bilo očajnički potrebno da upozna neprijatelje, da predsjednicima osigura predviđanja i da, kada bude pozvana da upali fitilj, protiv vatre bori se vatrom. CIA-ina misija, iznad svega, bila je da predsjednik uvijek dobije upozorenje na napad iznenađenja i da se ne ponovi drugi Pearl Harbor.
Tamo gdje je razumijevanje promašilo predsjednici su naređivali CIA-i da tajnim djelovanjem promijeni tijek povijesti. CIA-ine tajne operacije bile su velikim dijelom ubodi naslijepo u mraku. Jedini kurs Agencije bio je učenje kroz djelovanje- griješeći u bitkama. CIA je tada prikrivala svoje pogreške u inozemstvu, lažući predsjednicima Eisenhoweru i Kennedyu.
Govorila je te laži kako bi očuvala svoj položaj u Washingtonu. Poput američke javnosti, i Agencija je, na svoju štetu, izražavala neslaganje tijekom Vijetnamskog rata. I ona je doživljavala da se njeno izvještavanje odbacuje ako se ne uklapa u prethodno formirana shvaćanja predsjednika. CIA-u su korili i omalovažavali predsjednici Johnson, Nixon, Ford i Carter. Nijedan od njih nije shvaćao kako Agencija djeluje. Svoju su funkciju preuzimali "očekujući da obavještajna služba može riješiti svaki problem ili da ništa ne može učiti kako treba, a potom zauzimali suprotno stajalište".
Da bi preživjela kao institucija u Washingtonu, Agencija je prije svega morala osigurati da je predsjednik čuje; ipak, uskoro je shvatila da je opasno reći predsjedniku nešto što ne želi čuti. CIA-ini analitičari naučili su stupati u korak, konformirajući se s konvencionalnim mudrostima. Krivo su shvaćali nakane i sposobnosti neprijatelja, pogrešno proračunavali komunizam i pogrešno prosuđivali terorističke prijetnje.
Najviši CIA-in cilj tijekom Hladnog rata bio je ukrasti sovjetske tajne vrbovanjem špijuna, ali CIA nikad nije došla u posjed nijednog koji bi imao dubok uvid u funkcioniranje Kremlja. Broj sovjetskih špijuna koji bi mogli otkriti važne informacije- pri čemu su svi bili dobrovoljci, a ne vrbovani- mogao se izbrojati na prste dvije ruke. I svi su poginuli tako što su uhićeni i pogubljeni u Moskvi. Gotovo sve njih su izdali službenici CIA-e sovjetskog odjela koji su špijunirali za suprotnu stranu, pod predsjednicima Reganom i George H. W. Bushom. Za vrijeme Regana CIA se bacila na loše osmišljene operacije po Trećem svijetu, prodajući oružje iranskoj Revolucionarnoj gardi kako bi financirala rat u Srednjoj Americi, kršeći zakon i trateći ono malo povjerenja što joj je ostalo.
Zadaća da shvate drugu stranu pala je na strojeve umjesto na ljude. Kako se tehnologija špijunaže sve više razvijala, CIA-ino gledanje postajalo je sve kratkovidnije. Špijunski sateliti omogućili su joj da broji sovjetsko oružje, ali nisu joj dali informaciju da se komunizam raspada iznutra.
Najviši stručnjaci vidjeli su neprijatelje tek nakon što je Hladni rat završio. Agencija je iscrpila Sovjetski savez unoseći u Afganistan milijarde dolara vrijedno oružje kako bi pomogla borbu protiv Crvene armije. Bio je to monumentalan uspjeh. No Agenciji je promaknulo da će islamski ratnici koje je podržavala uskoro se okrenuti protiv onih koji su ih naučili i opskrbljivali oružjem, a kada su to shvatili, Agencija nije djelovala. Bio je to epohalan propust.
Jedinstvo svrhe koje je CIA-u držalo na okupu tijekom Hladnog rata raspalo se u 90-im godinama, u vrijeme predsjednika Clintona. Iako je Agencija imala ljude koji su pokušavali shvatiti svijet, bilo ih je premalo. Do kraja stoljeća prestala je biti potpuno funkcionalna i neovisna obavještajna služba. Postala je drugim ešalonom terenske službe Pentagona, po značaju dorasla taktikama za bitke do kojih nikad nije dolazilo, a ne strategijama za buduću borbu. Bila je nemoćna i nevoljna spriječiti "drugi Pearl Harbor".
Nakon napada 11.rujna 2001. godine, Agencija je poslala malu ekipu sposobnih agenata u Afganistan i Pakistan u lov na vođe Al-Kaide. Potom je proigrala svoju ulogu kao pouzdani izvor tajnih informacija kada je Bijeloj kući dala lažne izvještaje o postojanju oružja za masovno uništavanje (WMD) u Iraku. Predsjednik Bush i njegova vlada zloupotrijebili su Agenciju, koju je nekoć vodio njegov otac, te je pretvorili u paravojnu policiju u inozemstvu i paraliziranu birokraciju u središtu. Bush je 2004. godine izrekao smrtnu presudu CIA-i rekavši da Agencija "samo nagađa" kako će teći rat u Iraku. Nijedan predsjednik nikad nije na taj način otpravio CIA-u.
Središnja važnost u američkom političkom sistemu prestala je postojali raspuštanjem direktora centralne obavještajne službe 2005. godine. Gotovo svaki predsjednik, svaki saziv Kongresa i svaki direktor centralne obavještajne službe od 60-ih godina pokazao se nesposobnim shvatiti način djelovanja CIA-e. Većinom su ostavljali Agenciju u lošijem stanju nego što su je zatekli.
Amerika je svijet između Mediterana i Pacifika gledala crno-bijelo: u svakom glavnom gradu od Damaska do Jakarte bila je potrebna čvrsta američka ruka da spriječi rušenje domina- Ali 1958.godine CIA-ino nastojanje da sruši indonezijsku vladu dovelo je do tako teške reakcije da je potaknulo uspon najveće komunističke stranke na svijetu nakon Rusije i Kine. Ta je sila poražena tek nakon zbiljskog rata u kojem je izginulo stotine tisuća ljudi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
