Marinaleda je malen gradić u Andaluziji na jugu Španjolske koji na površini od 25 kilometara kvadratnih broji oko 2 700 stanovnika. U smislu političke akcije i osvještenosti, stanovnici Marinalede su vjerojatno daleko ispred ostatka Europe. 
Ovo je razlog zbog kojeg se mnogi razočarani Španjolci žele doseliti u ovaj grad i razlog zašto privlači brojne turiste iz svih krajeva svijeta. Ne zovu je bez razloga njeni mještani 'Mekom za socijaliste' ili 'komunističkom oazom u kapitalističkoj pustinji'. Stanovnici Marinalede ne boje se izraziti svoja politička uvjerenja. Umjesto blještavih reklama i brendova – ulična umjetnost u obliku grafita i murala s porukama podrške i solidarnosti sa zemljama poput Kube i Venezuele. Ulice nose nazive slavnih boraca za radnička prava: Fermín Salvochea, Salvador Allende, Federico Garcia Lorca i Pablo Neruda samo su neka od tih imena.
Dok se ostatak Španjolske bori s domaćom oligarhijom i stranim bankama koje su preuzele zemlju, odluke u ovom gradiću donose se direktno demokratskim putem na tjednim sastancima koje obično pohađa oko 300-400 ljudi. Dok je nezaposlenost u Španjolskoj dosegla stopu od 27%, a u Andaluziji čak 35%, u Marinaledi je ostvarena gotovo puna zaposlenost. Navala za useljenjem je tolika da je uvedena lista čekanja za useljenje – a čeka se i po dvije godine. Do sada je izgrađeno oko 350 kuća, a u iduće dvije godine trebalo bi ih se izgraditi oko još 250.
Prva bitka koju su stanovnici Marinalede poveli jest bila ona za kontrolu nad vodom 1970-ih godina, a pokrenuo ju je Sindikat poljoprivrednih radnika 'SOC' s objašnjenjem kako je 'hrana pravo, a ne biznis', te da se 'prirodni resursi moraju vratiti zajednici kako bi ih ona koristila i radila na njima'. Ovu bitku su dobili s takvom lakoćom da su potom odmah prešli na borbu za zemlju.
Tvornica u Marinaledi Ovaj korak pokazao se kao teži, ali nakon 12 godina borbe, izborili su se za 1 200 hektara zemlje od andaluzijskih vlasti na kojoj su osnovali poljoprivredni kolektiv, a od 2000. godine i tvornicu. I danas se ponosno prisjećaju kako su pobijedili jednog lokalnog moćnika koji je u svojim rukama imao 17 000 hektara zemlje od Andaluzije do Extremadure. 'Okupirali smo mu zemlju, blokirali smo promet i izvršili pritisak na vladu. Otišli smo i na dva aerodroma te uspjeli okupirati prostor za slijetanje i uzlijetanje. Policija nas je izbacila, no opet smo se vratili. Išli smo i do andaluzijskih vlasti u Sevilli, išli smo nacionalnoj vladi u Madrid, protestirali smo... sve kako bismo vratili zemlju u svoje ruke', prisjeća se Juan Manuel Sánchez Gordillo, današnji gradonačelnik Marinalede.
'Vjerujem u to da je dom pravo svakog čovjeka, a ne nečiji privatni biznis', tvrdi, aludirajući na špekulante koje smatra odgovornima za krizu na tržištu nekretnina zbog koje su mnogi ostali bez svojih domova i počinili samoubojstvo. Također napominje kako se u vremenima krize najbolje vidi uspjeh socijalističke ideje. 'Svi su oni poimali tržište kao boga koji je sve pokretao svojom nevidljivom rukom. Nije uopće bilo govora o tome da država igra ulogu u ekonomiji. No, danas uviđamo kako ekonomija mora biti u službi čovjeka', a na posprdne usporedbe s utopijom koje dolaze od kritičara odgovara: 'Utopije su najplemenitiji snovi koje čovjek može imati. Snovi o jednakosti, snovi o tome da svatko ima pravo imati krov nad glavom jer je čovjek, a ne predmet kojim se netko može poigravati. Snovi o tome da prirodni resursi ne trebaju biti u službi multinacionalnih korporacija, već u službi ljudi. Ove snove mi želimo pretvoriti u realnost. Najprije u okolini u kojoj živimo, a kasnije u Andaluziji i konačno, u cijelom svijetu'.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
