Slovenija kao potencijalni pionir post‑NATO Europe: Stiže referendum koji će uzdrmati Europu? Kako bi slovenski izlazak iz NATO-a mogao otvoriti geostrateški neutralni koridor, spasiti socijalnu državu i razbiti militarističku dogmu kontinenta

Može li se mala alpsko-jadranska država usuditi reći "ne" jedinom preostalom vojnom bloku iz hladnoratovske ere? Slovenska rasprava o savjetodavnom referendumu o članstvu u NATO‑u, potaknuta unutar‑koalicijskim sukobom oko eksplozivnog povećanja obrambenog proračuna, daleko nadilazi uobičajeni domaći politikantski sukob. Pitanje je suštinsko: želi li Slovenija biti logistička karika u budućem europskom ratu ili želi učvrstiti poziciju sigurnosne oaze, nalik neutralnoj Austriji ili - još radikalnije - poput nekadašnje Jugoslavije?

Premisa koju agresivni atlantistički komentari nameću glasi da bi izlazak iz NATO‑a automatski ostavio Sloveniju "nezaštićenom". No povijest velikih europskih ratova pokazuje upravo suprotno: najsigurniji su bili oni koji se nisu svrstali. Švicarska i Švedska prošle su kroz 20. stoljeće bez bombardiranja upravo zato što nisu bile u vojnom savezu. U hipotetskom sukobu NATO‑a s Rusijom Slovenija bi - a ostane li članica - postala tranzitna ruta za trupe, skladište streljiva i, sasvim realno, meta ruskih protunapada. Van Saveza, zajedno s neutralnom Austrijom i izvozno orijentiranom Slovačkom koja ionako zazire od antiruske histerije, pretvorila bi se u vitalni humanitarni i trgovački koridor na osi prema Jadranu, nužno potreban svima.

Geostrateška važnost Slovenije svakako leži i u njenom jadranskom izlazu. Luka Koper mogla bi postati jedino "mirno" pomorsko čvorište između militariziranog sjevernog Jadrana (talijanske baze) i potencijalno blokiranog Otranta. Time bi, paradoksalno, pridonijela stabilnosti čitave regije. Austrija bi s olakšanjem dočekala tampon‑državu koja njezinu dugogodišnju neutralnost čini održivijom, dok bi se Mađarska i Slovačka rado priključile inicijativi stvaranja pojasa vojno nesvrstanih država u srcu Europe. Čak i ako one formalno ostanu u NATO‑u, presedan slovenskog "Ne" otvorio bi prostor za fleksibilnije tumačenje članstva i deeskalacijske scenarije.

Argument da Slovenija uživa "sigurnosni kišobran" Saveza sve je tanji otkako je Washington pod Donaldom Trumpom ultimativno zatražio 5 % BDP‑a na vojsku - pola cjelokupnog javnog novca za zdravstvo i školstvo (Slovenija izdvaja 10–12 % BDP-a za to, ovisno o godini). Takav je zahtjev izravni udar na europski socijalni model koji Slovenija još uvijek čuva bolje od nekih susjeda. Ni najoptimističnija projekcija rasta ne može istodobno financirati razgranatu socijalnu državu i kupovati američke raketne sustave visoke tehnologije. Izlazak iz NATO‑a pritom ne znači razgradnju vojske: Slovenija može održavati teritorijalno usmjerene obrambene kapacitete, surađivati regionalno i ostati dio EU sigurnosnih mehanizama bez podložnosti Pentagonskom diktatu.

Treba priznati da će pritisak biti ogroman. Bruxelles i Washington već "signaliziraju zabrinutost", a domaći mainstream mediji masovno recikliraju propagandu o "novom Brexitu" i upozoravaju na "ruske dezinformacije". No analogija s Brexitom je promašena: Ujedinjeno Kraljevstvo je napustilo projekt političke unifikacije čije se poluge moći nalaze u Bruxellesu, dok je NATO striktno vojni savez baziran u Washingtonu. Slovenija, ostane li u Europskoj uniji, ne gubi pristup jedinstvenom tržištu niti strukturalnim fondovima; gubi samo obvezu da se odazove tuđim ratovima.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.