Već godinama, dulje od desetljeća, Beograd razigrava jedne te iste karte u pokušaju da izbjegne formalno priznavanje Kosova. Nije ovdje riječ o nekakvim nastojanjima Srbije da zadrži svoju nekadašnju pokrajinu, nego o golom čuvanju obraza. Kosovo je već 12 godina praktički neovisna država, koja kao takva funkcionira i sudjeluje u mnogim međunarodnim forumima, ali ne i u onom najvažnijem - UN. Kupovina vremena u vidu odugovlačenja je taktika za Kosovo koje se Beograd čvrsto drži, bez obzira na to tko je na vlasti.
Nekom drugom prigodom moglo bi se govoriti i o pravoj prirodi kosovske nadgledane neovisnosti i o njenom jedinstvenom međunarodnom položaju. De facto američka država u kojoj je službena valuta euro. "Naši stavovi su slični onome za što se Amerika zalaže, a oni koji su na terenu su svjesni toga, a ja sam vojnik Amerike na terenu", izjavio je u travnju prošle godine Ramuš Haradinaj, tadašnji premijer Kosova.
Ovaj citat vrlo je dragocjen za novinare da ne moraju naširoko opisivati ono što može stati u rečenicu. U međuvremenu ništa se iznimno važno nije dogodilo, ali je Kosovo dobilo novu vladu. Premijer se sada zove Aljbin Kurti. Riječ je o "kosovskom Mandeli", nekadašnjem lideru studentskih demonstracija, koji je 1997. dospio u zatvor zbog političkog djelovanja, a 2001. pušten na slobodu predsjedničkom amnestijom Vojislava Koštunice. Novi premijer mandat je započeo oštrom retorikom prema Srbiji. I promoviranjem ideje ujedinjenja Kosova i Albanije.
Kurtijeva pozicija u odnosima s Beogradom je jednostavno definirana. Ona je neprijateljska. Budući da nije sudjelovao u ratu 1999. on stalno mora dokazivati svoj patriotizam. Dakako da je i on američki vojnik na terenu. Od Srbije će javno tražiti priznanje, a o tome će zapravo pregovarati Amerikanci. Već pregovaraju. Amerikancima je potreban taj papir. Na Kosovu je njihova najveća vojna baza izgrađena nakon vijetnamskog rata, tvrde Rusi. Kurti je dodao i potraživanje ratne odštete od Srbije, te tužbu za genocid. Standardan diplomatski paket za odnose sa susjedima na Balkanu, reklo bi se. Ništa što već nismo vidjeli.
Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, koji je na sebe uzeo ulogu glavnog pregovarača za Kosovo, ponovo se našao pod pritiskom priznavanja neovisnosti. Kada je opisao što očekuje od Washingtona, jasno je da je to ultimatum oko Kosova. Svaki puta kada se činilo da nema više mjesta za manevar, te da će napokon morati priznati, Beograd je imao modus operandi koji djeluje poput sistema spojenih posuda.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
