Uvod
Sapunice su jedan od najpopularnijih televizijskih formata koje već desetljećima privlače izuzetno velik broj gledatelja diljem svijeta. Sapunice su postale popularnije nego ikada i njihova gledanost je zastupljena među svim naraštajima i spolovima (iako muškarci rjeđe otkrivaju svoje zanimanje). Njihovo emitiranje praćeno je brojnim oglašivačima koji su isprva i nametali tematiku serija i poticali njihovo širenje. U početku su se ljudi ograđivali od sapunica jer im je jezik bio nepoznat, a i sam sadržaj. Sapunice su okupirale televizijski program i naprosto je nemoguće od njih se izolirati jer nas svakodnevno napadaju veliki novinski naslovi. One su postale dio svakodnevice i gledatelji u njima traže jedan oblik utjehe te se zapravo žele poistovjetiti sa svojim likovima iz serije.
Definiranje pojma
Među hrvatskom publikom, ali i u medijima, posebno u različitim najavama tv-programa, ne pravi se razlika između sapunica i telenovela. Za sapunice Leksikon radija i televizije ističe da je riječ o "seriji koja govori o životu neke obitelji, dok je u središtu pozornosti telenovele ljubavni par". Početak sapunica (soap opera) je u radio-dramama koje su se emitirale dvadesetih godina u SAD-u i za ciljanu su publiku imale kućanice. Razvojem televizije taj se format preselio na novi medij.
Upravo se razvoj televizije kao medija često veže uz obitelji, pa će neki teoretičari tvrditi da su sapunice i obiteljske serije bile pedesetih godina u SAD-u sredstvo oglašivačima da potaknu obitelji na trošenje novca kojega su uštedjele za vrijeme rata na različite kućne potrepštine. Tu tvrdnju potvrđuje nastanak i širenje sapunica.
Sapunica se definira kao televizijski ili radijski program u nastavcima o životu i problemima neke skupine ili likova. Serija traje duži period i emitira se nekoliko puta tjedno. Termin soap opera, odnosno sapunica, počeli su koristiti američki mediji u tridesetim godinama 20. stoljeća kako bi opisali izuzetno popularan žanr koji se počeo javljati u radio-programima. Te radio-sapunice obraćale su se uglavnom američkim kućanicama koje su slušale radijski program dok su pripremale obroke za obitelj i pospremale kuću, a sponzori su im bili proizvođači sredstava za čišćenje kućanstava. Otuda i naziv soap (sapun). Sam naziv soap opera, na hrvatski prevedeno kao sapunica, naznačuje pak da se radi o djelu koje nema visoku kvalitetu i umjetničku vrijednost, te da se teme i život obitelji o kojoj se govori prikazuju površno.
Povijest sapunica
Početkom 20. stoljeća u SAD-u je nastao novi žanr: serijalizirana radiodrama, koja je ubrzo postala poznata pod nazivom sapunica ( sponzorirali su ih i producirali proizvođači sapuna i deterdženta, kao što su Procter & Gamble ili Colgate-Palmolive). Za razliku od običnih radiodrama, sapunice su se emitirale u nastavcima, i to za vrijeme dana tijekom tjedna, kako bi ih kućanice mogle slušati. Prema nekim podacima, sapunice svoju povijest bilježe od 1926., kada su prvi puta emitirane na radiju i 1956. kada su se preselile na male ekrane.
Prva sapunica nastala je 30-ih godina prošloga stoljeća kada je američka radio postaja WGN iz Chicaga započela suradnju s tvornicom deterdženta i margarina u realizaciji dnevnog petnaestominutnog programa o životu irsko-američke obitelji. Tu prvu radio-sapunicu naslovljenu "Painted Dreams" napisala je Irna Phillips, a bila je usmjerena na žensku publiku u dobi od 18 do 49 godina. Ta se ciljana skupina publike sapunica zadržala do danas. Do kraja tridesetih godina radio-sapunice bile su okosnica dnevnog komercijalnog programa u kojemu su oglašivači bile velike kompanije. Do početka Drugoga svjetskog rata slušatelji američkih radio-postaja mogli su birati između 64 dnevno emitirane serije sapunica kroz tjedan. Trend se nastavio i za vrijeme i nakon rata, a prema popisu 30 najslušanijih radijskih sadržaja godine 1948. sapunice su činile njih 25.
Sredinom tridesetih godina 20. stoljeća ti isti proizvođači upoznali su Latinoamerikance sa sapunicama, koje su kod njih dobile naziv – radionovele. Kuba, koja je u to doba prednjačila u broju radiouređaja po glavi stanovnika, postala je središte produkcije radionovela u Latinskoj Americi, no one su se ubrzo proširile na Meksiko, Argentinu, Brazil i druge zemlje, a pedesetih su se godina jednostavno preselile s radija na televiziju i postale – telenovele. Nakon rata, razvojem novoga medija - televizije, sapunice se počinju širiti i na televizijski format.
Prvu sapunicu "The First Hundred Years" producirao je god. 1950. Procter and Gamble, prva velika kompanija koja je producirala i seriju u središnjem televizijskom terminu. Tada se počelo i razmišljati mogu li kućanice uklopiti gledanje televizijskih programa u svoj dnevni raspored skrbi o djeci i kućanstvu. Također su postojale i teškoće oko prilagodbe radijskoga formata sapunica novome vizualnom mediju gdje se sve mora vidjeti. Epizode sapunica koje su se emitirale na radio-postajama i na početku televizije trajale su uglavnom po 15 minuta, a polusatna epizoda sapunice započela je godine 1956. novom serijom Irne Phillips za Procter and Gamble i CBS "As the World Turns" s dvije epizode tjedno.
Američke su sapunice doživjele svoj vrhunac u sedamdesetima i osamdesetima, a od sredine devedesetih rejting im drastično pada. S druge strane, danas je proizvodnja telenovela multimilijunska industrija koja upošljava samo najbolje glumce, scenariste i redatelje u Latinskoj Americi. I dok su u SAD-u sapunice utočište drugorazrednih glumaca, u Latinskoj Americi telenovele određuju tzv. star system – malo šokantno zvuči podatak da je većina glumaca latinoameričkog porijekla koja se uspjela probiti u Hollywoodu glumila u barem jednoj telenoveli prije nego što je prešla u višu kategoriju (npr. Sonia Braga, Gael García Bernal ili Salma Hayek), dok se isto može reći za sapunice samo u izuzetno rijetkim slučajevima (izuzeci od pravila su Meg Ryan, Demi Moore i Mark Hamill).
Glavno obilježje sapunica je brojnost njihovih epizoda, a priča koja je vezana uglavnom uz obitelj, razvija se iz epizode u epizodu. Zajedno s pričom se razvijaju i likovi koji ponekad na kraju serije imaju posve drugačije karakterne osobine nego na početku. Pri tome se razlikuju "otvoreni" tipovi sapunica, gdje nema kraja serije koja se razvija dok traje interes gledatelja i oglašivača, što je karakteristično za američke i britanske sapunice, te "zatvoreni tip" u kojemu se unaprijed zna broj epizoda neke serije, što je karakteristično za latinoameričku produkciju. Američke sapunice se prikazuju uglavnom jednom ili dva puta tjedno, dok se latinoameričke telenovele prikazuju svakodnevno i to uglavnom u središnjim terminima televizijskih postaja.
Proizvodnja sapunica nije, naravno, ograničena samo na Ameriku. Sapunice su stekle veliku popularnost i u Velikoj Britaniji (najpopularnije su Coronation Street i EastEnders), gdje se prikazuju u prime timeu i bave uglavnom radničkom klasom, dok su mnoge australske sapunice, kao što su E Street ili Pacific Drive, dosegle međunarodni kultni status. U Europi proizvodnja sapunica nije toliko popularna, ali ih se moglo naći, što u originalnoj produkciji, što kao prerade u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Belgiji, Turskoj ili Grčkoj.
Tipovi sapunica
Prve radio-drame u nastavcima započele su 40-ih godina u Velikoj Britaniji na radiju BBC. Radilo se o petnaestominutnoj drami The Archers koja je govorila o seoskome životu i smišljena je kao sredstvo za obrazovanje seoskoga stanovništva o novim poljoprivrednim saznanjima. Serije u nastavcima nastajale su na komercijalnim televizijama koje su bile usmjerene prema radničkoj publici i nižoj srednjoj klasi, pa su i teme tih serija bile iz radničkih obitelji. Televizija Granada započela je 1960. prikazivati seriju iz radničkoga predgrađa Coronation Street koja je ubrzo postala hit i ostvarila visoku gledanost. Za razliku od američkih sapunica koje uglavnom ne prikazuju sredinu u kojoj je obitelj o kojoj se govori, britanske serije prikazuju konkretne sredine i način na koji ljudi u tome okružju žive. Odnosno, stvaraju prepoznatljivost i mogućnost identifikacije gledatelja s viđenim. Na tome tragu načinjena je i izuzetno popularna sapunica EastEnders koja govori o ljudima u istočnome dijelu Londona, sa svim njihovim vrlinama i manama.
Proizvodnja sapunica
Da bi se sapunice mogle prikazivati prvo moraju biti proizvedene, a to je moguće na dva načina:
- Prvi je uveo Meksikanac Valentin Pimstein. On radi s otvorenim scenarijem. Prvobitno se snimi oko 30 do 50 epizoda, pa se tijekom emitiranja provode ankete među gledateljima. Tako autori mogu mijenjati radnju, uvoditi nove likove na zahtjev gledatelja.
- Druga metoda je također ideja jednog Meksikanca - Ernesta Alonsa. Sapunica se snimi u cjelini. Zbog dobre reakcije publike naknadno se mogu dosnimiti epizode koje se ubace u sredinu serije. Produkcije s lošom gledanosti se međutim mogu skratiti kako ne bi blokirale atraktivne termine.
Latinoameričke sapunice često su visokobudžetne te se izdvaja velika svota novca za scenografiju, kostime, šminku i stil glumaca. Također se često snima na vanjskim lokacijama i pridaje pažnja kadrovima s prirodnim ljepotama. Telenovele moraju držati korak s paralelnim, svakodnevnim emitiranjem. To zahtijeva drukčije metode nego kod običnih serija. Kuće s izuzetno visokom produkcijom koriste tzv. šaptače. Glumci i glumice imaju bubicu u uhu preko koje im šaptač došaptava tekst, mimiku i gestikulaciju. Glumci su tako pošteđeni uvježbavanja teksta i čestog ponavljanja neuspješnih scena. U drugom uhu se nalazi mikrofon. To sprječava dugotrajne naknadne sinkronizacije, u slučaju problema s tonskim zapisom.
U prosjeku se kod latinoameričkih sapunica na dan mora snimiti 43 do 50 minuta gotovog materijala za televizijsko emitiranje. Kod sapunica, koje se proizvode u SAD-u, apsolutni maksimum je 25 minuta na dan. Za obične serije, koje se emitiraju jednom tjedno se za jednu epizodu od 45 do 50 minuta snima oko 5 dana (10 do 12 minuta gotovog materijala na dan). U većini slučajeva tim autora je zadužen za scenarij. Obično jedan autor zacrta osnovnu liniju radnje, dok ostali pisci raznorazne spletke dodaju iz epizode u epizodu. Manje produkcije koriste konvencionalne metode i naruče scenarij kod samo jednog autora. Dosta redatelja sudjeluje na snimanju telenovela. Tako se paralelno snima na različitim setovima, što dovodi do znatne uštede vremena.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
