Uvod
Povijest poznaje drugačije metode prepoznavanja od današnjih. Radilo se o brutalnim metodama sakaćenja i žigosanja osoba koje su nešto skrivile u društvenoj zajednici. Danas prepoznavanje pripada u skupinu dokaznih radnji važnih za kazneni postupak. Radi se o identifikaciji osoba i predmeta, odnosno o utvrđivanju istovjetnosti određene osobe, predmeta, prostora, zvuka, načina kretanja ili nekog drugog obilježja koje je opažao okrivljenik ili svjedok, s drugom osobom, predmetom, prostorom, zvukom, načinom kretanja ili nekim drugim obilježjem. Prepoznavanje se sastoji u opisivanju objekta prepoznavanja (osobe ili predmeta), razgledanju istih, te davanju vlastitog suda o identitetu ili neidentitetu. Postoji niz čimbenika koji utječu na prepoznavanje (o čimbenicima više dalje u tekstu rada). Postupak prepoznavanja odvija se u tri stadija. Prvi stadij je davanje detaljnog opisa osoba ili stvari, drugi je prepoznavanje, a treći ocjena rezultata prepoznavanja. Postupak prepoznavanja poznaje određena pravila, koja su također navedena i opisana dalje u članku.
Određenje pojma kriminalistike
Kriminalistika je disciplina koja sustavno istražuje i primjenjuje znanstvene metode i pravila iskustva u otkrivanju i razjašnjavanju pojava kaznenih djela i počinitelja. Za kriminalistiku je bitno :
1) poznavanje pojava kaznenih djela (koji su podaci važni za razjašnjene stanovitog kaznenog djela.)
2) istraživanje metodologije (koje mogućnosti otkrivanja i prikupljanja podataka stoje na raspolaganju)
3) razrada načina otkrivanja, razjašnjavanja i bilježenja (kako se u konkretnom predmetu ima postupati).
Kriminalističko istraživanje bavi se kaznenim djelom kao stvarnom pojavom tj. vanjskim i unutarnjim stvarnim promjenama koje je kazneno djelo izazvalo i koje se mogu spoznati. U to istraživanje uključene su radnje kojima se razjašnjavaju pitanja u vezi s pojavom kaznenog djela, počinitelja, žrtve i drugih okolnosti.
Kriminalistika je usmjerena na prikupljanje saznanja koja su važna za postizanje cilja istraživanja. Ta se saznanja otkrivaju i prikupljaju u predkaznenom i kaznenom postupku kriminalističkim radnjama. Međusobno se razlikuju s obzirom na svrhu zbog koje su prikupljena, načina prikupljanja i značenja za postupak. Najvažnija saznanja konačno se oblikuju u kaznenom postupku. Ostala saznanja koje također prikuplja kriminalistika ne oblikuju se u postupovnim radnjama, već imaju radno, operativno tumačenje. Kriminalističko istraživanje je mikroanaliza, rekonstrukcija događaja iz prošlosti- vjerojatno kaznenog djela. Ona istraživanjem neposredno rekonstruira stvarnu, objektivnu i subjektivnu strukturu kaznenog djela. Time se kriminalistika razlikuje od drugih kaznenih disciplina koje se također bave kaznenim djelom, ali na drugi način.
Povijest prepoznavanja
U društvu je oduvijek postojala težnja da se omogući i uspostavi sistem jednostavnog prepoznavanja onih članova društva koji su se na neki određeni način smatrali nepoželjnima u društvenoj zajednici (npr. bolesnici, kradljivci i drugi prijestupnici, politički protivnici itd.). Tako je jedna od prvotnih metoda prepoznavanja bilo sakaćenje, žigosanje, šišanje kose (ono je bilo znak sramote i ropskog stanja u starom Babilonu), a kasnije tetoviranje. Sakaćenje je bilo kazna za određena kaznena djela (kradljivcu se odsijecala ruka, klevetniku jezik itd.) . Primjerice, kaznu sakaćenja predviđao je stari Dušanov zakonik iz 1349. godine (Srbija); kao kazne još je predviđeno odsijecanje ruku, ušiju, nosa i jezika. Isto tako, i drugi brojni zakonici ( Kina, Japan), su predviđali kazne sakaćenja za određena kaznena djela, pa se npr. za osobu bez ruke znalo (pretpostavljalo) da je kradljivac (osim ako je ruku izgubila u ratu). Žigosane su bile npr. prostitutke i preljubnice. Što se tiče tetoviranja, ono je dobrovoljne prirode i predstavlja suvremeni oblik označavanja osoba.
Početkom 19. stoljeća u Francuskoj je uvedena tzv. "parada prepoznavanja", prema kojoj su posebno osposobljeni agenti svakodnevno nadgledali zatvorenike da bi među njima prepoznali one koji su već bili u zatvoru. Osumnjičenom zatvoreniku tada se ne bi davala hrana sve dok ne bi priznao ili dok agent ne bi odustao od svoje sumnje. Ukoliko bi zatvorenik priznao, dobivao bi hranu, a agent bi dobio nagradu (paketić duhana) jer je uspješno izvršio prepoznavanje. Unatoč tome što je navedena metoda prepoznavanja bila korisna za kasniji nadzor bivših zatvorenika na slobodi, negativno je utjecala na objektivnost takve vrste identifikacije, te je sadržavala nečovječne i nepravične elemente postupanja. Ovdje je metoda prepoznavanja osoba predstavljena kao metoda osobne naravi (psihološka) s velikom mogućnošću pogreške.
Talijanski liječnik Cesare Lombroso razvio je učenje o rođenom zločincu, odnosno, naveo je niz obilježja prema kojima bi se zločinac mogao prepoznati . Na Lombrosov rad je utjecao Franz Jospeh Gall, začetnik frenologije, pseudoznanstvene discipline koja tvrdi da se iz izbočina na lubanji može zaključivati o čovjekovim sposobnostima i značajkama. Njegova pseudoznanstvena disciplina je kasnije odbačena zbog toga što nije imala podloge u stvarnosti. Prema Lombrosu, neka od obilježja koja pripadaju svim zločincima su: kose očne šupljine, nisko plosnato čelo, gusta kosa, rijetka brada, klempave uši, izražena donja čeljust, prirasle ušne resice itd. Tvrdio je kako su svi urođeni zločinci lijeni, rasipni, osvetoljubivi i bez grižnje savjesti. Međutim, njegova teorija nije bila priznata jer je suvremena znanost dokazala kako ne postoji ijedno obilježje koje bi bilo zajedničko većini zločinaca. Bez obzira na to što Lombrosova teorija nije priznata i što je kritički osuđivana od strane javnosti, ipak je ostavila traga u povijesti. Naime, svojom teorijom je otkrio zločinca kao temu kojom se znanost može baviti, a slijedom toga, došlo je do naglog razvitka kriminalističke antropologije, kaznenog prava, kriminalistike, sociologije i psihologije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
