Uvod
Povijest poznaje drugačije metode prepoznavanja od današnjih. Radilo se o brutalnim metodama sakaćenja i žigosanja osoba koje su nešto skrivile u društvenoj zajednici. Danas prepoznavanje pripada u skupinu dokaznih radnji važnih za kazneni postupak. Radi se o identifikaciji osoba i predmeta, odnosno o utvrđivanju istovjetnosti određene osobe, predmeta, prostora, zvuka, načina kretanja ili nekog drugog obilježja koje je opažao okrivljenik ili svjedok, s drugom osobom, predmetom, prostorom, zvukom, načinom kretanja ili nekim drugim obilježjem. Prepoznavanje se sastoji u opisivanju objekta prepoznavanja (osobe ili predmeta), razgledanju istih, te davanju vlastitog suda o identitetu ili neidentitetu. Postoji niz čimbenika koji utječu na prepoznavanje (o čimbenicima više dalje u tekstu rada). Postupak prepoznavanja odvija se u tri stadija. Prvi stadij je davanje detaljnog opisa osoba ili stvari, drugi je prepoznavanje, a treći ocjena rezultata prepoznavanja. Postupak prepoznavanja poznaje određena pravila, koja su također navedena i opisana dalje u članku.
Određenje pojma kriminalistike
Kriminalistika je disciplina koja sustavno istražuje i primjenjuje znanstvene metode i pravila iskustva u otkrivanju i razjašnjavanju pojava kaznenih djela i počinitelja. Za kriminalistiku je bitno :
1) poznavanje pojava kaznenih djela (koji su podaci važni za razjašnjene stanovitog kaznenog djela.)
2) istraživanje metodologije (koje mogućnosti otkrivanja i prikupljanja podataka stoje na raspolaganju)
3) razrada načina otkrivanja, razjašnjavanja i bilježenja (kako se u konkretnom predmetu ima postupati).
Kriminalističko istraživanje bavi se kaznenim djelom kao stvarnom pojavom tj. vanjskim i unutarnjim stvarnim promjenama koje je kazneno djelo izazvalo i koje se mogu spoznati. U to istraživanje uključene su radnje kojima se razjašnjavaju pitanja u vezi s pojavom kaznenog djela, počinitelja, žrtve i drugih okolnosti.
Kriminalistika je usmjerena na prikupljanje saznanja koja su važna za postizanje cilja istraživanja. Ta se saznanja otkrivaju i prikupljaju u predkaznenom i kaznenom postupku kriminalističkim radnjama. Međusobno se razlikuju s obzirom na svrhu zbog koje su prikupljena, načina prikupljanja i značenja za postupak. Najvažnija saznanja konačno se oblikuju u kaznenom postupku. Ostala saznanja koje također prikuplja kriminalistika ne oblikuju se u postupovnim radnjama, već imaju radno, operativno tumačenje. Kriminalističko istraživanje je mikroanaliza, rekonstrukcija događaja iz prošlosti- vjerojatno kaznenog djela. Ona istraživanjem neposredno rekonstruira stvarnu, objektivnu i subjektivnu strukturu kaznenog djela. Time se kriminalistika razlikuje od drugih kaznenih disciplina koje se također bave kaznenim djelom, ali na drugi način.
Povijest prepoznavanja
U društvu je oduvijek postojala težnja da se omogući i uspostavi sistem jednostavnog prepoznavanja onih članova društva koji su se na neki određeni način smatrali nepoželjnima u društvenoj zajednici (npr. bolesnici, kradljivci i drugi prijestupnici, politički protivnici itd.). Tako je jedna od prvotnih metoda prepoznavanja bilo sakaćenje, žigosanje, šišanje kose (ono je bilo znak sramote i ropskog stanja u starom Babilonu), a kasnije tetoviranje. Sakaćenje je bilo kazna za određena kaznena djela (kradljivcu se odsijecala ruka, klevetniku jezik itd.) . Primjerice, kaznu sakaćenja predviđao je stari Dušanov zakonik iz 1349. godine (Srbija); kao kazne još je predviđeno odsijecanje ruku, ušiju, nosa i jezika. Isto tako, i drugi brojni zakonici ( Kina, Japan), su predviđali kazne sakaćenja za određena kaznena djela, pa se npr. za osobu bez ruke znalo (pretpostavljalo) da je kradljivac (osim ako je ruku izgubila u ratu). Žigosane su bile npr. prostitutke i preljubnice. Što se tiče tetoviranja, ono je dobrovoljne prirode i predstavlja suvremeni oblik označavanja osoba.
Početkom 19. stoljeća u Francuskoj je uvedena tzv. "parada prepoznavanja", prema kojoj su posebno osposobljeni agenti svakodnevno nadgledali zatvorenike da bi među njima prepoznali one koji su već bili u zatvoru. Osumnjičenom zatvoreniku tada se ne bi davala hrana sve dok ne bi priznao ili dok agent ne bi odustao od svoje sumnje. Ukoliko bi zatvorenik priznao, dobivao bi hranu, a agent bi dobio nagradu (paketić duhana) jer je uspješno izvršio prepoznavanje. Unatoč tome što je navedena metoda prepoznavanja bila korisna za kasniji nadzor bivših zatvorenika na slobodi, negativno je utjecala na objektivnost takve vrste identifikacije, te je sadržavala nečovječne i nepravične elemente postupanja. Ovdje je metoda prepoznavanja osoba predstavljena kao metoda osobne naravi (psihološka) s velikom mogućnošću pogreške.
Talijanski liječnik Cesare Lombroso razvio je učenje o rođenom zločincu, odnosno, naveo je niz obilježja prema kojima bi se zločinac mogao prepoznati . Na Lombrosov rad je utjecao Franz Jospeh Gall, začetnik frenologije, pseudoznanstvene discipline koja tvrdi da se iz izbočina na lubanji može zaključivati o čovjekovim sposobnostima i značajkama. Njegova pseudoznanstvena disciplina je kasnije odbačena zbog toga što nije imala podloge u stvarnosti. Prema Lombrosu, neka od obilježja koja pripadaju svim zločincima su: kose očne šupljine, nisko plosnato čelo, gusta kosa, rijetka brada, klempave uši, izražena donja čeljust, prirasle ušne resice itd. Tvrdio je kako su svi urođeni zločinci lijeni, rasipni, osvetoljubivi i bez grižnje savjesti. Međutim, njegova teorija nije bila priznata jer je suvremena znanost dokazala kako ne postoji ijedno obilježje koje bi bilo zajedničko većini zločinaca. Bez obzira na to što Lombrosova teorija nije priznata i što je kritički osuđivana od strane javnosti, ipak je ostavila traga u povijesti. Naime, svojom teorijom je otkrio zločinca kao temu kojom se znanost može baviti, a slijedom toga, došlo je do naglog razvitka kriminalističke antropologije, kaznenog prava, kriminalistike, sociologije i psihologije.
U 19. stoljeću uvedene su objektivne metode identifikacije (opis, fotografija, antropometrija koja je obuhvaćala mjerenje dijelova tijela, uspoređujući tako sličnosti i razlike). Zahvaljujući tehnološkom razvoju čovječanstva i napretku računalne tehnologije u 21. stoljeću, ponovno se vraća biometrijska metoda mjerenja raznih dijelova ljudskog tijela, ali u moderniziranom obliku . Uvedena je i DNK metoda za prepoznavanje, analiza glasa, analiza mirisa, a sve ostale poznate metode postaju digitalizirane. Primjena biometrije i biometrijskih metoda identifikacije u svim područjima ljudskog života, pa i kriminalistici, već je prisutna realnost. Primjena metode biometrijske identifikacije može značajnije doprinijeti uspješnom radu tijela koja se bave suzbijanjem kriminaliteta, pa će osim već etabliranih metoda poput DNK, daktioloskopije (AFIS) i usporedbe rukopisa i potpisa i druge metode biometrijske identifikacije naći odgovarajuću primjenu.
Prepoznavanje danas
Prepoznavanje je identifikacijska metoda i posebna vrsta iskaza osoba. Predmet prepoznavanja mogu biti osobe ili objekti (prostori, prostorije, fotografije, leševi, crteži itd.) . Primjerice, članak 301. hrvatskog Zakona o kaznenom postupku, prepoznavanje definira kao utvrđivanje istovjetnosti osobe, predmeta, prostora, zvuka, načina kretanja ili nekog drugog obilježja koje je opažao okrivljenik ili svjedok, koja se utvrđuje usporedbom s drugom osobom, predmetom, prostorom, zvukom, načinom kretanja ili nekim drugim obilježjem. Prepoznavanje spada u jednu od dokaznih radnji u istražnom postupku koje provodi policija.
Obilježja prepoznavanja
Radnju prepoznavanja čini opisivanje objekta prepoznavanja, razgledanje istoga i na kraju davanje svoga mišljenja o identitetu ili neidentitetu. Prepoznavanje se može izvršiti ili kao postupovna radnja uz pridržavanje postupovnih mjera ili kao operativno-taktička radnja redarstvenih tijela. Slijedom navedenog, uspješno prepoznavanje je uvjetovano upravo pridržavanjem postupovnih odredaba o izvođenju radnje prepoznavanja, o pouzdanosti i detaljnosti prethodnog opisa, te o sigurnosti u prepoznavanju u jasnoći iskaza o tome .
Kao dokazno sredstvo, prepoznavanje je neizvjesno iz razloga postojanja subjektivnih osobina onoga tko obavlja prepoznavanje, njegovih općih i posebnih sposobnosti uočavanja identifikacijskih obilježja, kao i stvarnih prilika u kojima je ostvareno prepoznavanje- ovo se posebno odnosi na prepoznavanje osoba, a koje spada u zonu tzv. subjektivnih metoda i personalnih izvora podataka čija je pouzdanost vrlo upitna .
U samoj praksi je potrebno razlikovati prepoznavanje od opisa osobe, jer predodžba, koju je stvorio npr. svjedok na temelju opažanja ličnosti, predstavlja opći utisak koji se ne može potpuno opisati riječima. Svjedok nije zapamtio samo karakteristična obilježja, nego ukupan utisak. S obzirom na to da se taj utisak ne može u potpunosti iznijeti riječima, svjedok pokušava opisati krivca po pojedinim vidljivim obilježjima. Dok kod davanja opisa krivca svjedok navodi pojedina obilježja krivca iz svog sjećanja, prilikom prepoznavanja iznosi svoj trenutni doživljaj, koji onda uspoređuje s prošlim . Valja upozoriti da između prethodnog opisa i prepoznavanja vrlo često nema podudarnosti i da razlike između njih same za sebe ne isključuju vrijednost prepoznavanja. Naime, to je samo razlog da se nakon takva prepoznavanja krajnje detaljno sasluša svjedok i provjeri prihvatljivost asocijacijom izazvanog prepoznavanja, rekognicijom .
Čimbenici koji utječu na pouzdanost prepoznavanja
Jedan od čimbenika važnih za pouzdanosti prepoznavanja je tipologija percepcije svjedoka, gdje postoji sintetički tip (simultani tip) koji prima opći dojam, ali ne uočava detalje, analitički tip (sukcesivni tip) čija je percepcija obrnuta, i analitičko-sintetički tip – koji objedinjuje svojstva oba tipa . U okviru kriminalističke taktike i forenzičke psihologije razvijaju se posebna pravila prepoznavanja osoba, kojih se treba pridržavati u postupku prepoznavanja. Prepoznavanje treba uzeti individualno, a ne grupno (jer grupno prepoznavanje nije identifikacija). Osim toga, postoji niz drugih pravila kojih se treba pridržavati u postupku prepoznavanja. Prvenstveno treba nastojati doznati je li se svjedok nekoga ili nečega boji, odnosno osjeća li tjeskobu, strah od osvete ili svjedočenja na sudu (navedeno zasigurno utječe na mogućnost prepoznavanja). Neki svjedoci očevici već unaprijed umanjuju mogućnost prepoznavanja potencijalnog počinitelja pa postavljene osobe u liniji za prepoznavanje gledaju samo letimično i površno. Prije prepoznavanja treba što približnije utvrditi osobni opis počinitelja, odnosno osobe koju treba prepoznati i valja imati u vidu mogućnost prerušavanja. Neki svjedoci osjećaju strah od moralne osude okoline, osobito kod seksualnih delikata, strah od obiteljskih neprilika i sl. te kod takvih svjedoka postoji tendencija svjesnog neprepoznavanja osumnjičenika.
Svjedoka pripremiti na prepoznavanje tako da se ponaša normalno i spontano, a nikako bojažljivo i neobično. Prije samog prepoznavanja također treba što bolje utvrditi osobni opis osobe koju se treba prepoznati, s tim da uvijek treba imati u vidu mogućnost prerušavanja. Osumnjičenika treba na odgovarajući način pripremiti za prepoznavanje, tako da se ne drži bojažljivo, servilno ili nesigurno, nego spontano i normalno. U protivnom postoji opasnost od krivog prepoznavanja. Osobe postavljene u liniju ne smiju znati tko je osumnjičenik. U liniji za prepoznavanje mora biti najmanje troje, a najviše sedam osoba (iznimno dvanaest). Te osobe moraju biti što sličnijeg izgleda, kako bi se smanjila mogućnost autosugestije i sugestije. U liniju prepoznavanja ne smiju se stavljati policijski službenici, jer oni svojim autoritativnim držanjem nesvjesno otkrivaju svoj status. U liniji moraju biti samo osobe nepoznate svjedoku promatraču . Prepoznavanje treba biti spontano, što znači da ga ne očekuju niti subjekti niti objekti prepoznavanja. Preporučuje se korištenje jednosmjernog, transparentnog tzv. feničkog ili venecijanskog zrcala. Valja nastojati izbjeći ili neutralizirati sve oblike svjesne ili nesvjesne sugestije.
Očevidac koji je pod sugestivnim pritiskom nastojat će pod svaku cijenu prepoznati počinitelja, da udovolji želji tijela postupka. Treba izbjegavati ponovno prepoznavanje, jer postoji opasnost da svjedok zamijeni prije viđene osobe u liniji prepoznavanja s pokazanim . Izbor mora biti slobodan i spontan. U slučaju pozitivne identifikacije treba uzeti u obzir okolnost da je očevidac mogao zamijeniti slično s identičnim. Opasne zamke postoje ako je očevidac prije neposrednog izbornog prepoznavanja vođen u kriminalističku evidenciju poznatu kao album fotografija kriminalaca, jer je među fotografijama mogao vidjeti i osobu koju je kasnije prepoznao u liniji prepoznavanja na temelju sjećanja posljednje viđene fizionomije . Već poziv svjedoku očevicu da dođe u tijelo postupka koje će provesti prepoznavanje oblik je sugestija. Zato pod svaku cijenu treba izbjeći svaki oblik svjesne ili nesvjesne sugestije da se osumnjičeni nalazi u liniji za prepoznavanje. Treba se ponašati kao da se sumnjivac još uvijek traži, a ne da je tu.
Prepoznavanje bi se trebalo voditi pod uvjetima koji su što sličniji onima koji su postojali u vrijeme opažanja, jer nije isto opažati nekoga na otvorenome, odnosno na mjestu događaja i onda u zatvorenim prostorijama . Proces prepoznavanja odnosi se na sjećanje ranije viđenog. Prepoznati znači utvrditi istovjetnost prisutne osobe ili stvari s ranije viđenom osobom ili stvari. Radi se o psihološkom i emotivnom procesu, koji je složen i koji se temelji na nekoj vrsti utiska, obavijestima pohranjenim u pamćenju neke osobe . Gledano s forenzičke strane, prepoznavanje osoba se temelji na pamćenju individualnih obilježja neke osobe koja je viđena, te na korištenju tih obilježja u postupku prisjećanja zbog procesa prepoznavanja opaženog objekta između više sličnih osoba i objekata iste vrste. Prepoznavanje ovdje predstavlja predočavanje osoba, stvari ili njihovih fotografija. Ukoliko postoji bojazan da će prepoznavanje utjecati na tijek prepoznavanja ili ako postoji bojazan za sigurnost života i tijela osobe koja obavlja prepoznavanje ili njoj bliskih osoba, tijelo koje provodi prepoznavanje morat će ga provesti tako da osoba čije se prepoznavanje obavlja ne može čuti niti vidjeti osobu koja obavlja prepoznavanje. Inače, svaki građanin je dužan sudjelovati u prepoznavanju ili dati stvari na raspolaganje .
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
