Porezi su se koristili i koriste se kao izuzetno učinkovit instrument kojim država može ostvariti neke od fiskalnih ciljeva. Čak i kad je pojedinom porezu odnosno poreznom sustavu u cjelini namijenjena fiskalna uloga, ubiranje poreza ima utjecaj na ekonomski položaj građana i njihov društveni status te može izazvati neželjene učinke, učinke koji odstupaju od ciljeva oporezivanja - koji u većoj ili manjoj mjeri utječu na sudbinu naroda i države. Plaćanjem poreza smanjuje se ekonomska snaga poreznih obveznika te se mijenja (većinom pogoršava) njihov društveni status. Brojnost onih koji na različite načine izražavaju svoje protivljenje plaćanju poreza kao i intenzitet tog otpora ovisi, među ostalim, i jesu li porezni obveznici neposredno ili posredno sudjelovali u donošenju odluke o uvođenju porezne obveze, tj. je li im ta obveza nametnuta ili ne. Otpor plaćanju poreza može poprimiti neželjene razmjere ako su učinci oporezivanja suprotni cilju (ciljevima) koji su 'odgovorni' željeli ostvariti primjenom nekog poreza ili primjenom poreznog sustava.
Upravo su porezi koje je London nametnuo svojim kolonijama na tlu Sjeverne Amerike pridonijeli snaženju otpora kolonista prema Londonu i bili odlučujući čimbenik u njihovoj borbi za osamostaljenjem.
Kolonije, odnosno kolonisti stekli su jednako kao i Englezi u domovini nakon građanskog rata, pravo da odobravaju (uvode) poreze, da upravljaju sami sobom, da uređuju međusobne odnose, da slobodno izražavaju vjerske običaje i pripadnost i obavljaju vjerske obrede i pripadnost te da o njihovoj krivici odlučuje porota. Kralj odnosno vlada postavljali su u kolonijama svoga predstavnika – guvernera – kao simbol engleskog suvereniteta. Kolonisti nisu bili obvezni da Engleskoj plaćaju ikakav porez, niti je Engleska na koji način vršila utjecaj na poreznu politiku kolonija. Ipak, ne treba pretpostavljati niti se zavaravati da Engleska nije imala koristi od svojih kolonija. Ta korist se upravo očitovala u činjenici da je cjelokupna pomorska trgovina – uvoz u kolonije i izvoz iz njih – bio rezerviran samo za Engleze. Roba iz Europe i drugih zemalja prevozila se u kolonije samo engleskim brodovima. Međutim, dugotrajan rat koji je vodila Engleska sa svojim saveznicima protiv Francuske i njenih saveznica od 1775. pa do 1763., financijski je iscrpio Englesku pa se postavilo pitanje kako pribaviti sredstva koja nedostaju. Jedna od ideja je bila i ona, još od ranih godina nastanka kolonija, da i kolonije trebaju sudjelovati u podmirenju troškova ratovanja koje je vodila imperija te osigurati sredstva za izdatke vojnika Velike Britanije u kolonijama. Upravo ta ideja je potakla ministra financija Georgea Grenvillea da financijske probleme odnosno manjak u blagajni, pokuša riješiti dodatnim oporezivanjem. Njegov pokušaj da situaciju riješi bez uključivanja kolonija nije urodio plodom – njegov porez na jabukovaču (tzv. 'Cider Bill') izazvao je opće nezadovoljstvo na Otoku tako da je Grenville brzo napustio dužnost.
Ratovi u kojima je sudjelovala Velika Britanija krajem 17. pa sve do sredine 18. stoljeća – posebice dugotrajni rat s Francuzima i Indijancima – bili su izuzetno teško opterećenje za zemlju. Redovni prihodi nisu bili dostatni pa su se dodatna sredstva pokušala namaknuti zaduživanjem države. Posebno veliki izdaci su bili vezani za izgradnju i održavanje ratnih brodova, te plaćanje njihovih posada. Broj ratnih brodova stalno je rastao, a i tonaža brodova bila je sve veća. U vremenu od 16. pa do 18. stoljeća tonaža brodova koja je u prosjeku iznosila 300 tona, bila je povećana na 2.000 tona, pa je čak bilo i brodova do 3.000 bruto tona. Engleska je u 18. stoljeću imala oko 280 linijskih brodova s ukupno 300.000 BRT. Za gradnju i opremanje ratnih ( i ne samo ratnih) brodova uz drvo, smolu, užad, jedra, bili su potrebni i topovi i municija i mnogi drugi proizvodi koji su bili neophodni da bi Engleska bila 'gospodarica mora'. Mnogi proizvodi potrebni za izgradnju i opremu brodova morali su se nabavljati u inozemstvu (najčešće u Rusiji), a plaćani su u zlatu i srebru. Blizina nizozemskih, španjolskih i francuskih kolonija, neophodnost da se osigura nesmetana veza s kolonijama kao i njihov opstanak, nastojanje da se očuva pozicija velesile i 'gospodarice mora', zahtijevali su da flota bude u mogućnosti odmah reagirati na svaki napad i da borbena spremnost ratnih brodova bude na visokoj razini. Da bi ispunila očekivanja i obavila povjereni joj zadatak, Engleska je trebala osigurati golema sredstva za povećanje i modernizaciju flote.
Razmatrajući sve prethodno navedeno, lako razumljivo je shvatiti razloge kojima se Grenville rukovodio, a Parlament prihvatio, da i kolonije sudjeluju (barem djelomično) u podmirenju nastalih troškova u kolonijama – u prvom redu povezanih uz vojne rashode. Tako je 1756.godine donesen Stamp Act – prvi neposredni porez na čije su plaćanje bili obvezni i kolonisti, a koji je uvela matična zemlja. Ovaj porez je bio percipiran kao direktan porez, koji je uveden ne poštujući temeljno načelo oporezivanja u prilikama onoga doba ('no taxation without representation'), te je izazvao buru negodovanja koja su odredila daljnji tijek događanja za 13 kolonija u Sjevernoj Americi. Do 1765. godine kolonisti su plaćali direktne poreze koje su uvodila njihova predstavnička tijela kao i posredne poreze koje je uveo London. Godinu data ranije donesen je novi Revenue Act, koji je bio općepoznat i kao Sugar Act, kojim je ranije uvedena carina (Molasses Act iz 1733.godine) na uvoz šećera snižena sa 6 na 3 penija, proširena i na uvoz tekstila stranog podrijetla, vina, kave i indiga. Grenvilleovo očekivanje da će se primjenom 'Sugar Acta' ubrati oko 45.000,00 funti nije urodilo plodom zbog nelegalnog uvoza tih proizvoda iz susjednih nizozemskih i španjolskih kolonija. Valja napomenuti da Sugar Act ima posebno mjesto u razvoju britanskog poreznog sustava zato što je Parlament po prvi puta uveo jedan posredan porez (carinu) s osnovnom svrhom da bi ubrao prihode u kolonijama, a ne s ciljem da njegova primjena bude u funkciji reguliranja trgovine.
Prihodi ubrani na osnovi Sugar Acta i Stamp Acta trebali su osigurati sredstva za podmirenje troškova 10.000,00 vojnika smještenih u britanskom kolonijama u Sj. Americi. Ovome cilju trebao je poslužiti i Quartering Act, koji je obvezivao kolonije da osiguraju konačište (stan i hranu) britanskim vojnicima. Premda se trebao primjenjivati u svim kolonijama, njegova primjena je na kraju bila ograničena na New York gdje je bio stožer britanske vojske.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
