Pogrešno shvaćena hrabrost: Kako opsesija egzistencijalnom prijetnjom vodi Europu prema samouništenju - "lideri" s potporom od jedva 20% odbijaju shvatiti da Ameriku zanima Pacifik, a ne Baltik, i da će ovaj kontinent biti sam svoja žrtva

Nakon posljednjeg okupljanja u Bijeloj kući, s Trumpom u središtu i europskim liderima poredanim nasuprot, postalo je teško sakriti činjenicu - Europa očajnički želi ostati pod američkim kišobranom, dok se Amerika ili polako odguruje ili vješto koristi taj zagrljaj za vlastite interese. Od NATO retorike do novih shema kao što su tzv. Koalicija voljnih, koji obećavaju "jamstva", sve izgleda kao da Washington preuzima ulogu režisera, a Europa hrli dokazati lojalnost – premda joj se sve otvorenije poručuje da će račun i ljudstvo doći upravo s ove strane Atlantika.

U isto vrijeme europske vlade i mediji i dalje mantraju da se kontinent nalazi pred "egzistencijalnom" prijetnjom. Ta je fraza postala politička valuta za mobilizaciju proračuna, discipliniranje skeptika i prikrivanje duboke nesigurnosti. Paradoks je očit: ako je prijetnja zaista egzistencijalna, zašto Europa i dalje pokazuje da nije sposobna osigurati vlastite granice bez američkih naputaka, logistike i signala? Ako je egzistencijalno, onda bi autonomija bila imperativ, a ne dodvoravanje Washingtonu!

Sama vojna slika – koliko god promjenjiva – ne podupire apokaliptične slogane. Rusija na terenu nastoji konsolidirati kontrolu nad dijelovima Donjecka, dok borbe oko Pokrovska i dalje pokazuju da čak i uz mjesecima gotovo potpunu izolaciju grada nema brzog proboja. To je podsjetnik da Moskva jednostavno nije u "totalnoj ofenzivi na Europu", nego – kako i sama signalizira – cilja na zaokruživanje stanja nakon godina rata. Europa, međutim, taj okvir odbija priznati i radije vjeruje vlastitim maštanjima.

Poseban vrhunac poniženja predstavlja ideja, razglašena preko mainstream kanala, da je europska "strategija" – šarmirati Trumpa. Kao da Bijela kuća ne čita europske novine, kao da netko misli da je dobro javno objaviti plan zavođenja kako bi se netko "vratio na našu liniju" prema Ukrajini, Rusiji i Europi. U startu je to porazno - tko god misli da se američkog predsjednika može osvojiti političkom romansom, istovremeno mu poručuje da ga smatra naivcem. A takva poruka ima cijenu.

Trump je političar koji će uvijek prihvatiti laskanje, ali on zato ne šalje američke vojnike da ginu na istočnom frontu. To je jasno i iz izjava njegovih suradnika i iz njegovih javnih nastupa: Amerika nudi političku težinu, možda okvir dogovora, ali ne i čizme na ukrajinskom tlu. Odgovornost se prebacuje na Europu - ako vjerujete da je egzistencijalno, onda i djelujte – ljudstvom, novcem, industrijom. U praksi to znači da će Europa, takva kakva jest, najprije ogoliti vlastite kapacitete, a zatim se začuditi kada bude morala živjeti s posljedicama.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.