Poetski dokumentarac – subjektivna točka gledišta, film koji ne nameće zaključke gledatelju, pogodan za izricanje onog što se ne smije ili ne može riječima izgovoriti

Poetski dokumentarac zanimljiv je i mnogo osobniji po interpretaciji stvarnosti od klasičnog dokumentarca. Što dokumentira takav film? Možda autorove subjektivne dojmove, emocije, impresije na određenu nefiktivnu temu. Dokumentirane slike i zvukovi imaju zadaću kod gledatelja potaknuti određeno raspoloženje ili širok raspon osobnih pitanja - jer poezija po svojoj prirodi više postavlja pitanja nego što daje odgovora.

Dokumentarni film na taj način može biti mnogo više od prezentacije zatečene stvarnosti. Osim funkcije bilježenja, otkrivanja, čuvanja, promoviranja i analiziranja, kreativan potencijal tog žanra nije ništa manje važan.

U poetskom dokumentarcu, naglasak je na vizualnim sadržajima, a montažom se naglašavaju ritam, kompozicija i dizajn kadra. Na taj način stvaraju se vizualni elementi koji gledatelju prikazuju svijet kroz novu točku gledišta. Narativ nije u prvom planu, ili nije koncipiran na tradicionalan način.

Moguće je i da sve bude izraženo bez izgovorene riječi. Poetski dokumentarac može, prema tome, biti dosta pogodan format ako se želi reći nešto što se ne bi smjelo izgovoriti, ili za osjetljive teme. Poetski dokumentarac nastoji stvoriti osjećaj, a ne usmjeravati nas prema jednoznačnoj istini. Sam gledatelj dakle treba doći do poante ili razotkriti priču iz pozadine.

U poeziji, svaka je riječ od velike važnosti. Riječi se biraju prema njihovom značenju i akustici, tvoreći tempo, odnosno metar. Usporedivši tako poeziju sa filmom, filmska izražajna sredstva tretirat ćemo jednako kao i riječi i stilske figure u pjesmi. Na taj ćemo način iščitavati poruke, odnosno emocije koje dobivamo iz ovakvog filma.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.