Pitanje parlamentarne odgovornosti izvršne vlasti jedno je od središnjih pitanja moderne države. To se pitanje posebno istaknulo u razdoblju od konca 18.stoljeća i kroz 19.stoljeće- upravo ovo je vrijeme izrastanja i oblikovanja instituta pravne i političke odgovornosti ministara. Taj se institut prvotno razvio u Velikoj Britaniji koja je kasnije poslužila brojnim europskim zemljama kao 'rasadnik' rješenja institucionalne odgovornosti ministara, ne uvažavajući specifičnosti modela ministarske odgovornosti u Velikoj Britaniji- ovo je i razlog zašto se institut ministarske odgovornosti razvijao sukladno specifičnostima pravno-političkog okruženja europskih zemalja u 18. i 19.stoljeću.
Sustav parlamentarne vlade
Parlamentarni sustav se sa svojom konstantnom od početka njegove primjene pa sve do danas smatra za oblik ustrojstva vlasti koji u zadovoljavajućem stupnju osigurava relativnu dinamičku ravnotežu između demokracije i djelotvornosti političke vlasti. Parlamentarizam se određuje kao sustav dualiteta vlasti ( zakonodavne i izvršne) koji obilježava primjenu triju osnovnih načela:
a) jednakost između zakonodavne i izvršne vlasti
b) suradnja između dviju vlasti
c) postojanje uzajamne mogućnosti djelovanja jedne vlasti na drugu
Djelovanje parlamentarnog sustava obilježavaju četiri temeljna ustavna obilježja. Vlada proizlazi iz parlamenta i politički mu je odgovorna; primjerice, ako većina izglasa nepovjerenje vladi u parlamentu, ona mora odstupiti. Drugo, u skladu s načelom ravnoteže vlasti i mogućnošću uzajamnog djelovanja jedne vlasti na drugu, u slučaju nesuglasnosti između vlade i većine u parlamentu, izvršna vlast može pod određenim uvjetima- u pravilu ustavi daju tu ovlast državnom poglavaru na prijedlog vlade- raspustiti parlament odnosno njegov dom kojem vlada odgovara. Treće obilježje je to da državni poglavar politički nije odgovoran i predstavlja stabilan element sustava. Četvrto obilježje parlamentarizma, koje proizlazi iz prethodnog obilježja, je institucija supotpisa. Nijedan akt čije je donošenje u djelokrugu državnog poglavara nema pravne snage bez supotpisa predsjednika vlade, ovlaštenog ministra ili vlade u cijelosti. Činom supotpisa vlada preuzima na sebe političku odgovornost za akte politički neodgovornog državnog poglavara . Sam razvitak sustava parlamentarne vlade je dosta složen i razvijan je u svakoj zemlji sukladno njenoj povijesti, gospodarskim, socio-ekonomskim, pravnim i političkim obilježjima.
Bit sustava parlamentarne vlade čini politička odgovornost vlade pred parlamentom. Klasični teoretičari ustavnog prava smatrali su načelo političke odgovornosti ministara pred parlamentom upravo onom značajkom koja je najvažnija za razlikovanje modela parlamentarne vlade od drugih oblika organizacije odnosa između najviših državnih organa, legislative i egzekutive .
Klasično shvaćanje polazi od toga da je vlada, kao i kod direktnog izglasavanja nepovjerenja, dužna podnijeti ostavku, odnosno raspuštanjem parlamenta iznijeti spor pred biračko tijelo i onda kad ostane u manjini prilikom glasanja o nekom značajnijem zakonskom projektu ili uopće nekom važnijem pitanju. Pravo je vlade da prijetnjom podnošenjem ostavke i raspuštanjem parlamenta suoči zastupnike s njihovom odgovornošću za eventualnu ustavnu krizu i na taj način izvrši pritisak na parlament. Vlada nije dužna prilagođavati svoje djelovanje volji zastupnika, već teži da kreira tu volju i na taj način 'vodi' parlament oslanjajući se na stranačku stegu svojih zastupnika .
Pojava ministarske odgovornosti
Prve naznake ministarske (ne)odgovornosti nalazimo u Francuskoj gdje je Louis XVII. na vlasti; ovdje postoji ograničena monarhija kao poseban sustav vlasti od 1814. do 1830. godine . Iako je pravno ukinut apsolutizam i ograničena vlast monarha, on i njegov upravni aparat i dalje imaju vrlo širok i u odnosu prema predstavničkom tijelu odlučujući dio vlasti. Tako je monarh bio isključivi neodgovorni nositelj izvršne vlasti- njegovi ministri nisu politički odgovarali predstavničkom tijelu- a, uz parlament, i stvarni čimbenik zakonodavne vlasti jer je imao pravo zakonodavne inicijative i zakonodavne sankcije . Kako predstavničko tijelo postupno sve više preuzima zakonodavnu vlast od monarha, tako monarh postupno prestaje biti isključivi stvarni nositelj izvršne vlasti. Njemu uz bok razvija se ministarski kabinet, na čelu s prvim ministrom, čiji članovi nisu povjerenici, jer on ne određuje okvire njihove djelatnosti, već je to relativno samostalno tijelo koje mu je politički odgovorno, ali istodobno odgovara politički i predstavničkom tijelu . Početno je odgovornost ministarskog kabineta parlamentu manje-više slučajna, ali ubrzo, paralelno s usavršavanjem tehnike funkcioniranja te odgovornosti ( zastupnička pitanja, institucija interpelacije i ankete), ona postaje ustavni običaj. Tako sustav orleanskog ili dualističkog parlamentarizma obilježava, pored prestanka sudjelovanja monarha u obavljanju zakonodavne vlasti, i funkcionalna samostalnost ministara u odnosu prema njemu (izvršna vlast se tako ustrojstveno dijeli na monarha i ministarski kabinet), kao i dvostruka politička odgovornost ministarskog kabineta koja se, što se orleanski parlamentarizam više razvija prema parlamentarizmu poremećene ravnoteže u korist zakonodavne vlasti, u političkoj zbilji sve više očituje samo kao odgovornost prema parlamentu
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
