Propali pokušaj Angele Merkel da formira vladu više je od unutarnje političke krize u Njemačkoj. U simboličnom, ali i u suštinskom značenju to je kriza liderstva 'slobodnog svijeta', jer tron je ostao upražnjen. Još od studenog prošle godine kada je Donald Trump pobijedio na predsjedničkim izborima u SAD-u, Merkel je na Zapadu viđena kao posljednji stup obrane globalizma i liberalne ekonomije, kao alternativa poraženoj Hillary Clinton. 'The New York Times' je tada nazvao Angelu Merkel 'posljednjom obranom liberalizma'.
Ne samo da je zapadna javnost u njoj vidjela novog lidera, nego je i ona sama, čini se, povjerovala u takav rasplet. Prilikom oproštajnog posjeta Baracka Obame Njemačkoj 20. studenog prošle godine, Angela Merkel je izjavila: 'Obama odlazi. Amerika je za nas puno učinila, a sada će Njemačka biti podrška i nada cijelog svijeta'. Drugim riječima, sada će Angela Merkel biti ono što je (zapadnom svijetu) trebala biti Hillary Clinton. No, ispostavilo se da je njemačka kancelarka na kraju doživjela gubitničku sudbinu nesretne Clinton. Njena izjava još tada se doimala naivnom, a sada bismo morali s nevjericom čitati što je izjavila ova ipak mudra žena. Za razliku od Hillary Clinton, ponašanje Angele Merkel bilo je uzdržano, a ona je svoju ambiciju nosila nenametljivo i dostojanstveno. I Merkel je upozoravala na opasnost od hakerskih napada iz Rusije koji bi mogli utjecati na ishod izbora Bundestag, ali nije to prenaglašavala.
Za razliku od Clinton, Merkel nije varala u izbornoj kampanji, što više njena partija CDU je pobijedila, ali pokazalo se da je za nju to bila pirova pobjeda. Ukoliko izbori u Njemačkoj budu ponovljeni, treba vjerovati da će CDU istaknuti novog lidera, a ne Angelu Merkel. 'Der Spiegel' je još davno prije izbora označio kancelarkinog savjetnika Jensa Spahna (37) kao 'zvijezdu u usponu'. Spahn, kojeg bismo bez pretjerivanja mogli opisati kao ultrakonzervativnog demokršćana, svoju poziciju u partiji ojačao je protivljenjem politici 'otvorenih vrata' za migrante. 'Prošla godina nam se ne smije ponoviti', izjavio je Spahn prije godinu dana, referirajući na izbjeglički val koji je zapljusnuo Njemačku.
No, ako bi Spahn ili netko treći preuzeo lidersku ulogu u CDU ili u Vladi Njemačke, to ga ne bi moglo promovirati u lidera 'slobodnog svijeta'. Ne zbog njega osobno, već zbog tog svijeta, jer bi to bilo nalik borbi za dužnost kapetana na 'Titaniku', pa samim tim ne bi imalo smisla. Europa je daleko od toga da bi mogla bilo što ozbiljno predvoditi, uključujući 'slobodni svijet' u kome je svakim danom sve manje slobode. I to ne samo zbog terorističkih prijetnji, nego prije svega zbog okoštalih ideoloških smjernica. Krivih smjernica.
Kurs europske politike odavno je usmjeren ka pogrešnoj strani svijeta, a Bruxelles (Berlin) je plovio punim jedrima. Propušteno je bezbroj prilika da se zastane i razmotri situacija, pa da se reagira sukladno interesima Europe i Europljana. Proglašavanjem Rusije, odnosno Putina, neprijateljem većim od ISIL-a, Europa se grozno nasukala na propagandu Obaminog Washingtona i na kraju zajedno sa njim oplakala poraz Hillary Clinton. Jedna od ključnih riječi u ruskoj vanjskoj politici, a tu su riječ Putin i Lavrov stalno iznova izgovarali je 'gipkost'. Osim toga što su do u besvijest ponavljali svaku antirusku propagandnu i besmislicu iz Washingtona i svesrdno podgrijavali sukob u Ukrajini, europski lideri nisu iskazali potrebnu razinu gipkosti, osjećaja i političke vještine da bi mogli izbjeći brodolom.
Baviti se politikom, a ne balansirati između velikih sila nego igrati hazarderski samo na jednu kartu, kao što su to učinili Angela Merkel i EU prije svih, teška je pogreška koja nije mogla proći nekažnjeno. Prije ili kasnije, pogotovo ako se ima u vidu da su građani u Njemačkoj već bili odveć sumnjičavi u dobre namjere Washingtona. Kao i dobar dio građana EU.
I što sada? Budući da Trump ne pokazuje interes za globalno liderstvo, poput njegovih prethodnika, a da je završeno s fantazijama da bi zapadni svijet mogao stati u kolonu iza Angele Merkel, nema sumnje da će taj tron ostati upražnjen. Globalizacija će se dakako nastaviti, ali je realnije očekivati da će promijeniti formu, nego se nadati iznenadnom dolasku novog mesije koji će vratiti kotač povijesti i ponovo utvrditi 'slobodni svijet' koji se kruni. Ideje o 'jednopolarnom svijetu' i 'kraju povijesti' pokazale su se zabludama.
Umjesto 'slobodnog svijeta' po svoj prilici imat ćemo samo 'svijet' u kojem će se manje više jednako pitati SAD, Kina i Rusija, pa onda ostali. Velika Britanija se izlaskom iz EU već ogradila od Europe, te je opet ono što je oduvijek bila – anglosaksonski svijet. Europa je po svoj prilici već zakasnila da bi je se nešto pitalo, no valjda još nije kasno da napusti potrošenu ideologiju koja je definitivno propala prošlog studenog na američkim izborima. Susjed Europe je Rusija, a dobar dio Rusije je i u doslovnom smislu dio Europe.
Eventualnim povezivanjem s Rusijom, Europa bi (kao i Rusija) bila dio ogromnog geopolitičkog i ekonomskog prostora, potencijalno najveća sila svijeta. Ostalo su fantazije. Jedina šansa za Angelu Merkel možda je bila otklon od gubitničke retorike Hillary Clinton i prestrojavanje na istok, ali ona je ostala pri 'svojem' do kraja zbog čega bismo je mogli smatrati principijelnom. A da je se kojim slučajem povukla prije ovih izbora, ostala bi principijelna, ali bi uz to pokazala da je iznimno mudra. Ovako, ostala je potonuti zajedno sa 'slobodnim svijetom' ne dočekavši da bude njegov lider. E, to već poprima tragičnu dimenziju i čini da Angela Merkel, kao i nesretna Hillary Clinton, bude na kraju upamćena kao gubitnik.
Na kraju bismo se mogli zapitati otkud Angeli Merkel ili 'The New York Timesu' ideja da bi 'slobodni svijet' po svaku cijenu morao imati lidera? Zar liderstvo nije nešto što bi se trebalo smatrati manje važnim u demokraciji, nego u autoritarnim režimima kakvima na Zapadu označavaju ruski i kineski? Ili bjeloruski, sirijski, iranski, ali ne i saudijski? Pa, potreban je, prije svega zato što je 'slobodni svijet' u dubokoj krizi i upravo puca po šavovima. To je logično, kao i namjera da baš Njemačka, koja je motor EU, preuzme na sebe odgovornost. Logičnim se doima i da bi Europa sada morala odustati od jurcanja za vlastitim repom i prestati se zanositi idejama o nekakvoj obnovi propalog liberalizma. Vrijeme je najzad za trezvenu procjenu koliko su europski prijatelji doista prijatelji, a isto važi i kada je riječ o neprijateljima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
