Od pomilovanja do pješačkog marša: Je li Peter Magyar mađarski reset ili projekt Bruxellesa u predratnoj Europi?

Peter Magyar ušao je u mađarsku politiku kao rijedak fenomen: čovjek iz samog srca Fidesza koji je, nakon razlaza 2024., u godinu dana izgradio najjaču izazivačku platformu protiv Viktora Orbana. Pravnici i diplomati iz njegove obitelji nisu nepoznanica mađarskoj eliti; studirao je na katoličkom Pazmanyju, radio u državnim institucijama, kratko živio u Bruxellesu dok je tadašnja supruga Judit Varga napredovala do funkcije ministrice pravosuđa. Prekretnica je došla nakon afere s predsjedničkim pomilovanjem za zataškavanje zlostavljanja u državnom domu: politički potres koji je doveo do ostavke predsjednice i Vargina povlačenja, a Magyar je raskinuo s režimom, javno prozvao korupciju i formirao oporbenu stranku – TISZA (Poštovanje i sloboda).

Njegov uspon nije bio samo medijski. Na izborima za Europski parlament 2024. TISZA je osvojila gotovo trećinu glasova, dok je Fidesz pao ispod ranijih rezultata. Nakon toga stigle su i ankete koje su prvi put u Orbanovu razdoblju nagovijestile da bi nova opcija mogla prestići vladajuće, a velike demonstracije u Budimpešti pokazale su da je Magyar uspio probiti se i izvan urbanih krugova. Njegova poruka da "nema lijevih ni desnih, samo Mađarska", potkrijepljena pješačkim maršom – svjesno je ciljala ruralne birače, tradicionalnu bazu Fidesza.

Programski, Magyar se pozicionira kao konzervativni centar: čuvanje obiteljskih vrijednosti i tvrda retorika protiv ilegalnih migracija, ali istodobno uz obećanja masivnog ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i socijalno stanovanje. Teži normalizaciji odnosa s EU-om, ulasku Mađarske u Europsko javno tužiteljstvo, deblokadi zamrznutih europskih sredstava i vraćanju autonomije sveučilišta i medija. Najavljuje i "Ured za zaštitu i povrat imovine" kojim bi se, kako tvrdi, povratio opljačkani javni novac. Za razliku od klasične opozicije, izbjegava kulture ratove: LGBT teme, pobačaj ili oštre ideološke sukobe ostavlja po strani kako bi držao široku koaliciju nezadovoljnih.

Na vanjskopolitičkom polju poruka je suptilno drugačija od Orbanove. Magyar naglašava euroatlantsku orijentaciju i potrebu za partnerskim odnosima s Bruxellesom i Washingtonom, ali bez "osobnih prijateljstava" s liderima kao principa politike. Prema Ukrajini pokazuje solidarnost, no pazi da ga se ne prikaže kao zagovornika "uvlačenja Mađarske u rat" – njegovi eurozastupnici ponekad su birali suzdržanost oko pojedinih rezolucija i financijskih paketa. S Moskvom je, kaže, potreban pragmatizam: ovisnost o ruskom plinu i projekt nuklearke Paks-2 ne mogu se srušiti preko noći, no tvrdi da bi pokušao uskladiti nepovoljne elemente. Prema Kini je kritičniji od Fidesza – upozorava na preveliku ovisnost o baterijskim tvornicama i kreditima s Istoka te preferira snažniji udio zapadnih ulaganja i domaće industrije.

Odatle proizlazi i sumnja koja se čuje u Budimpešti i izvan nje: je li Magyar autentičan disident ili novi "europski projekt" dizajniran da preorijentira Mađarsku od proruske fleksibilnosti prema strožoj liniji Bruxellesa? Realno, institucije EU-a odahnule bi s promjenom vlasti u zemlji koja je godinama blokirala konsenzuse – od sankcija do migracijske politike. Washington, unatoč osobnom Orbanovu odnosu s Donaldom Trumpom, dugoročno preferira pouzdanog saveznika unutar NATO-a; tu se Magyar uklapa u okvir. No njegova popularnost ipak je prije svega domaća: nastala je na inflaciji koja je među najvišima u EU-u, zamrznutim fondovima, iscrpljenosti dugovlašćem i percepciji sistemske korupcije.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.