Pojam 'hikikomori', koji bi doslovno značio povlačenje u sebe ili akutno socijalno udaljavanje, jest naziv za društveni fenomen uočen među japanskom mladeži koji se očituje na način da (prvenstveno mlada) osoba odbija napustiti kuću i izolira se od društva, i to u periodu duljem od pola godine, a da pritom ne boluje od nekakve psihičke bolesti koja bi ju na to potaknula. U najekstremnijim slučajevima događa se da osoba provede godine i godine u izolaciji bez ijednog prijatelja. Iz sobe izlaze rijetko i to uglavnom noću kako bi pribavili neke namirnice bez kontakta s drugim ljudima. Hikikomori, dakle, nije naziv za mentalnu bolest, već za rasprostranjen fenomen koji je zahvatio jedno materijalističko kapitalističko društvo, a uzroci su dublje društvene naravi.
Tamaki Saito je početkom 1990-ih godina ostao zasut pitanjima roditelja koji su tražili pomoć zbog svoje djece koja su napustila školovanje i sakrila se od društva. Procjenjuje kako je otprilike milijun Japanaca zahvaćeno ovim sindromom, što označava duplo veći broj od onog devedesetih godina. Ipak, i ta brojka je vjerojatno manja od stvarne, jer roditelji djece koja se povlače rijetko žele govoriti o ovom problemu. 'Kad su mi prvi put počeli dolaziti pacijenti ili njihovi roditelji te objasnili o čemu se radi, mislio sam da se radi o depresiji, poremećaju ličnosti ili šizofreniji', prepričava Saito. Tek kasnije uočio je slične obrasce ponašanja kod sve većeg broja mladih i nazvao ovaj fenomen hikikomori, a mediji su istovremeno izvještavali o 'izgubljenoj generaciji', 'milijunu koji nedostaje'i sl.
Yuichi Hattori i u roditeljskoj suzdržanosti vidi moguć okidač za povlačenje djece. U razgovorima sa svojim pacijentima koji su se povukli iz društva otkrio je kako svi oni svoje roditelje smatraju emocionalno otupljelima. 'Moji pacijenti mi govore kako njihove majke nemaju emocije, a šestorica su svoje roditelje usporedila sa zombijima', tvrdi. Mariko Fujiwara, direktor centra za istraživanje svakodnevnog života i ponašanja u Tokyju, smatra kako, zbog sve manjeg broja rođene djece, roditelji imaju manje djece na koje potom usmjeravaju još veća očekivanja, te ukoliko dijete ne upadne na elitni fakultet ili ne dobije dobar posao u nekoj korporaciji, mnogi roditelji – ali i sama djeca - će to smatrati neuspjehom.
Psiholozi uspoređuju ovaj fenomen s nekim aspektima ponašanja ljudi koji boluju od pervazivnog razvojnog poremećaja koji uključuje poremećaje poput Aspergerovog sindroma, autizma, Rettovog sindroma i sl., no smatraju kako je hikikomori drukčiji od poremećaja koji se manifestiraju na Zapadu zbog specifičnosti socio-psihološkog konteksta, obiteljskih odnosa te socio-ekonomskog statusa, tj. najviše zbog društvenih i kulturoloških pritisaka u Japanu gdje prevladava tradicionalni naglasak na hijerarhiju i samo-kontrolu kako bi se osigurala društvena harmonija. Sličan zabilježen fenomen dobio je naziv 'parasite single', a odnosi se na individue koje i nakon kasnih dvadesetih godina života 'parazitiraju' u domovima svojih roditelja, odbijajući se odseliti kako bi što dulje uživali blagodati lagodnog života – no on je već poprilično raširen i izvan Japana u kojem se on donekle može opravdati i vrlo visokim troškovima održavanja kućanstva.
Iako su slučajevi hikikomorija karakteristični za oba spola, najviše zabilježenih slučajeva odnosi se na starije sinove iz obitelji srednje ili više srednje klase koji su prethodno iskusili nekakav oblik društvenog ili akademskog neuspjeha, dok je kod djece iz radničkih obitelji zabilježeno manje ovakvih slučajeva budući da su zbog financijske situacije jednostavno prisiljeni osamostaliti se i zaposliti kako bi preživjeli. Što se tiče razlike u spolovima, iako je zabilježeno više slučajeva hikikomorija među muškim spolom, posljednje ankete pokazuju da sve više raste i broj žena. Razlog zbog kojeg su žene bile slabije zastupljene u statističkim podacima može biti i taj da je povlačenje žene u vlastiti dom toliko prirodan (obično žive s roditeljima do braka) u japanskom društvu da velik broj slučajeva nije ni zabilježen, smatra Andy Furlong, profesor na sveučilištu u Glasgowu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
