Nafta kao sjekira, minerali kao skalpel: Povratak energetskog oružja i tihi, ali presudni rat Rusije, Kine i SAD‑a
Moderna energetika ponovno je ušla u središte geopolitike. Nakon pola stoljeća relativne vjere u "neutralnost" tržišta i tehničku infrastrukturu koja će, barem u razvijenim ekonomijama, isporučiti sve što treba – plin, naftu, struju – povijesni refleks vraća se u punoj snazi: energija je opet sredstvo prisile, ekonomski bat i poluga moći. No za razliku od 1970‑ih, danas se oružarnica proširila. Uz cijevi i tankere, u igru su ušli i rijetki metali, baterije, vjetroturbine, kablovi visokog napona, pa čak i računalni centri za umjetnu inteligenciju. U tom novom poretku tri aktera određuju ritam: Rusija, Kina i Sjedinjene Države – svaki s različitim, ali sve povezanijim instrumentarijem.
Rusija je u energetici povijesno igrala kartu plina prema Europi: duga međuzavisnost gradila je percepciju predvidljivosti, a jeftiniji ruski plin hranio je europsku industriju. 2022. ta ovisnost se preokrenula u polugu i drastičnim smanjenjem isporuka potaknula je krizu koja je pogodila kućanstva i tvornice diljem kontinenta. Kratkoročno, cijene su skočile, a ruski prihodi od plina bili su donekle zaštićeni. Srednjoročno, međutim, učinak je paradoksalan: EU je demonstrativno prekinula kanal koji se gradio desetljećima. U rekordnim rokovima otvorene su plutajuće LNG luke, Njemačka je 2025. osposobila dodatne terminale, a Norveška je istisnula Rusiju kao glavnog dobavljača cijevnog plina. Europa je skupo platila tranziciju, ali je i naučila lekciju – međuzavisnost bez sigurnosne arhitekture nije garancija, nego iluzija.
Za Rusiju to znači preorijentaciju. Nafti je lakše nego plinu promijeniti smjer, pa su Kina i Indija preuzele ulogu glavnih kupaca ruske sirove nafte, uz popuste koji su amortizirali učinak sankcija. No plin je tvrdoglav: bez dovršenih istočnih koridora velikih kapaciteta, nema brzog zamjenskog tržišta za volumene koji su nekad išli u EU. U takvom okruženju OPEC+ postaje ključni format: kako američki škriljac pokazuje znakove zasićenja, a globalna ulaganja u istraživanje i proizvodnju zaostaju, tržište nafte izgleda sve zategnutije. Povratak veće tržišne moći kartela i partnera, uz rusko članstvo u toj konfiguraciji, nagovještava epohu u kojoj će koordinirani rezovi i cjenovni signali opet određivati puls makroekonomije.
Kina, s druge strane, ne drži svijet pod "energetskim ključem" na klasičan naftno‑plinski način. Njezin je adut opskrbni lanac čiste energije i kritičnih minerala. Dominira u preradi i rafiniranju većine metala ključnih za elektrifikaciju – litija, nikla, kobalta, grafita i rijetkih zemalja – i u proizvodnji baterija, anoda, solarnih modula i magneta. Kad je Peking uveo kontrole izvoza grafita i pojedinih legura rijetkih zemalja, tržišta su trenutačno osjetila grč: cijene su poskočile, zapadna proizvodnja elektromotora i elektronike zapinjala. To je novo lice energetskog oružja: ne prekida se dovod energije per se, nego se guši mogućnost da se proizvede oprema koja omogućuje proizvodnju i skladištenje energije. Svjetla se ne gase sutra, ali se kolosijeci industrijske tranzicije skreću – uz kašnjenja, višu cijenu i političke posljedice.
Ipak, priroda te poluge razlikuje se od naftnog embarga. Nafta i plin ovise o geologiji, tvornice i rafinerije minerala ovise o industrijskoj politici. Kina može izazvati šok, ali ne posjeduje trajni monopol: proizvodni kapacitet može se – sporije i skuplje, ali ipak – izgraditi i drugdje. Zbog toga mnoge zemlje ubrzano grade "prijateljske" lance opskrbe, strateške zalihe i reciklažne kapacitete. Time se kineska moć pretvara iz apsolutne u uvjetnu: skalpel, a ne sjekira.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
